Lev Davidovič Landau: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Otvorio Lev Davidovič Landau
 
uskl.
Redak 9:
| mjesto_smrti = [[Moskva]], [[Rusija]]
| prebivalište =
| državljanstvo = [[Sovjetski savezSavez]]
| narodnost =
| etnicitet =
Redak 24:
| fusnote =
}}
'''Lev Davidovič Landau''' ([[Baku]], 22. siječnja 1908. – [[Moskva]], 1. travnja 1968.), ruski [[fizičar]]. Od 1932. ravnateljravnateljem je Instituta za fiziku u [[Harkov]]u; izgradio je takozvanu sovjetsku školu teorijske fizike, pa je tako Harkov postao središte teorijske fizike u bivšem [[Sovjetski savezSavez|Sovjetskom savezuSavezu]]. Od 1946. član je [[Ruska akademija znanosti|Akademije znanosti SSSR-a]], te je od 1947. profesorprofesorom u Moskvi. Landau je istraživao gotovo cijelo područje [[teorijska fizika|teorijske fizike]]: teoriju polja, [[dijamagnetizam]] tvrdoga tijela, kvantnu elektrodinamiku, fiziku niskih temperatura ([[niskotemperaturna fizika]]), [[nuklearna fizika|nuklearnu fiziku]], probleme [[elementarna čestica|elementarnih čestica]] i [[kozmičke zrake]]. SmatraDrži se jednim od najvećih fizičara 20 stoljeća. Za radove o superfluidnosti ([[supratekućina]]) [[helij]]a dobio je 1962. [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu za fiziku]]. AutorAutorom je niza knjiga. Posmrtno su mu izdani ''Sabrani radovi'' ([[Ruski jezik|rus]]. ''Sobranie trudov'', I–II, 1969.). <ref><span '''Landau, Lev Davidovič''', class="plainlinks">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35298 '''Landau, Lev Davidovič''']</span>, "u enciklopediji: ''[[Hrvatska enciklopedija" (LZMK)|Hrvatska enciklopedija]]'', Mrežno izdanje, Leksikografski zavod MiroslavMiroslava KrležaKrleže, wwwZagreb, 2014.enciklopedija – 2016.hr, ISBN 978-953-268-038-6 (pristupljeno 1. prosinca 2014. i 28. siječnja 2017.)</ref>
 
Teorijski doprinos tumačenju [[supratekućina|suprafluidnosti]] helijeva izotopa '''<sup>4</sup>'''He prvi su dali [[Laszlo Tisza]] i Lev Davidovič Landau godine 1941. u dvokomponentnom modelu s kvazičesticama [[fonon]]ima i [[roton]]ima, a [[Kvantna mehanika|kvantnomehanički]] ju je nadogradio [[Richard Feynman]]. Objašnjenje suprafluidnosti izotopa '''<sup>3</sup>'''He uklopilo se u poopćenu [[BCS-teorija|BCS-teoriju]] ([[supravodljivost]]).<ref><span class="plainlinks">[http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=58844 '''suprafluidnost''']</span>, u enciklopediji: ''Hrvatska enciklopedija'', Mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2014. – 2016., ISBN 978-953-268-038-6 (pristupljeno 1. prosinca 2014. i 28. siječnja 2017.)</ref>
'''Lev Davidovič Landau''' ([[Baku]], 22. siječnja 1908. – [[Moskva]], 1. travnja 1968.), ruski [[fizičar]]. Od 1932. ravnatelj Instituta za fiziku u [[Harkov]]u; izgradio je takozvanu sovjetsku školu teorijske fizike, pa je Harkov postao središte teorijske fizike u bivšem [[Sovjetski savez|Sovjetskom savezu]]. Od 1946. član [[Ruska akademija znanosti|Akademije znanosti SSSR-a]], od 1947. profesor u Moskvi. Landau je istraživao gotovo cijelo područje [[teorijska fizika|teorijske fizike]]: teoriju polja, [[dijamagnetizam]] tvrdoga tijela, kvantnu elektrodinamiku, fiziku niskih temperatura ([[niskotemperaturna fizika]]), [[nuklearna fizika|nuklearnu fiziku]], probleme [[elementarna čestica|elementarnih čestica]] i [[kozmičke zrake]]. Smatra se jednim od najvećih fizičara 20 stoljeća. Za radove o superfluidnosti ([[supratekućina]]) [[helij]]a dobio je 1962. [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu za fiziku]]. Autor je niza knjiga. Posmrtno su mu izdani ''Sabrani radovi'' ([[Ruski jezik|rus]]. ''Sobranie trudov'', I–II, 1969.). <ref> '''Landau, Lev Davidovič''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35298] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Supratekućina ili suprafluidnost ==
{{Glavni|Supratekućina}}
[[datoteka:Liquid helium Rollin film.jpg|mini|lijevo|250px|Suprafluidni [[helij]] koji se nalazi u gornjoj posudi će pomalo isticati iz nje, kap po kap, sve dok se ne isprazni.]]
'''Suprafluidnost''' je stanje [[Ukapljeni plin|ukapljenoga]] [[helij]]a koje se očituje gibanjem [[tekućine]] [[Viskoznost|bez trenja]] na ekstremno niskoj [[temperatura|temperaturi]] uz očuvana adhezijska svojstva. Otkrio ju je 1937. [[Pjotr Leonidovič Kapica]], a neovisno o njem otkrili su ju iste godine [[Donald Misener]] i [[John Frank Allen]] proučavajući pojave do kojih dolazi kada se helij ohladi na temperaturu nižu od 2.17 [[Kelvin|K]]. Ako se na primjer u suprafluidni helij djelomično uroni prazna posuda, po njezinim će se stijenkama u tankom sloju (do 30 [[metar|nm]]) helij penjati i spuštati u posudu sve dok se razina helija u posudi ne izjednači s razinom okolnoga helija; ako se [[Kapilarnost|kapilarna]] cjevčica jednim krajem uroni u suprafluidni helij i osvijetli, na njezinu će gornjem kraju istjecati helij poput vodoskoka visoka do 10 [[centimetar]]a (takozvani učinak vodoskoka). [[Danska]] [[fizičar]]ka [[Lena Hau]] uspjela je 1999. u suprafluidu [[brzina svjetlosti|usporiti svjetlost]] do brzine 17 [[Metar u sekundi|m/s]], a 2001. uspjela ju je zaustaviti.
 
Helijevi [[izotop]]i <sup>4</sup>He i <sup>3</sup>He imaju različita suprafluidna stanja, a zbog različitoga broja [[neutron]]a u [[atomska jezgra|atomskoj jezgri]] (različitog [[spin]]a) pripadaju različitim [[statistika]]ma ([[kvantna statistika]]). Izotop helija <sup>4</sup>He, sa spinom 0, je [[bozon]], podvrgava se [[Bose-Einsteinova statistika|Bose-Einsteinovoj statististici]], ukapljuje se na 4.2 K i prelazi u suprafluidno stanje na temperaturi 2.17 K, a izotop <sup>3</sup>He, sa spinom 1/2, podvrgava se [[Fermi-Diracova statistika|Fermi-Diracovoj statististici]], ukapljuje se na 3.19 K, postaje suprafluidan na temperaturi 2.6 mK i ima dva različita suprafluidna stanja.
 
Teorijski doprinos tumačenju suprafluidnosti helijeva izotopa <sup>4</sup>He prvi su dali [[Laszlo Tisza]] i Lev Davidovič Landau 1941. u dvokomponentnom modelu s kvazičesticama [[fonon]]ima i [[roton]]ima, a [[Kvantna mehanika|kvantnomehanički]] ju je nadogradio [[Richard Feynman]]. Objašnjenje suprafluidnosti izotopa <sup>3</sup>He uklopilo se u poopćenu [[BCS-teorija|BCS-teoriju]] ([[supravodljivost]]). Postizanje suprafluidnosti još je vrlo skupo zbog potrebnih izuzetno niskih temperatura i iznimne čistoće helija, pa se primjenjuje uglavnom u [[znanost|znanstvenim]] istraživanjima, na primjer pri proučavanju pojedinačnih [[molekula]] [[plin]]a u suprafluidu, gdje se one zbog nedostatka trenja gibaju potpuno slobodno; za održavanje osjetljivih [[mjerni instrument|mjernih instrumenata]] ili dijelova instrumenata na niskoj temperaturi (u astronomskom [[satelit]]u za opažanje [[Infracrveno zračenje|infracrvenoga zračenja]], IRAS, koji je lansiran 1983., s pomoću 720 litara suprafluidnoga helija instrumenti se čuvaju na temperaturi 1.6 K). U širem smislu stanje [[elektron]]a u supravodiču također je suprafluidno. <ref> '''suprafluidnost''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=58844] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
==Izvori==