Wikipedija

Sveto Rimsko Carstvo: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNema sažetka uređivanja
Oznake: VisualEditor mobilni uređaj m.wiki
-od strane, još nekoliko sitnica
Redak 18:
|datum_kraj = [[6. kolovoza]] [[1806.]]
|stat_godina1 = [[800.]]
|stat_površina1 = 12000001,200.000
|stat_površina2 = 10000001,000.000
|stat_godina2 = [[1050.]]
|stat_godina3 = [[1700.]]
|stat_godina4 = [[1800.]]
|stat_pop1 = 2000000020,000.000
|stat_pop3 = 2500000025,000.000
|stat_pop4 = 2900000029,000.000
|valuta = [[talir]], [[groš]], [[gulden]]|
|događaj1 = [[Istočna Franačka|Istočnofranački]] kralj [[Oton I. Veliki]] okrunjen za [[Rimsko-njemački car|rimsko-njemačkog cara]]
Redak 66:
|mapa = Holy Roman Empire at its territorial apex (per consensus).svg
|mapa_veličina = 335px
|mapa_opis = [[Državno područje|Teritorij]] Svetog Rimskog Carstva u [[13. stoljeće|13. stoljeću]]|
|glavni_grad = '''[[Rim]]'''<br>([[de jure]])<br>'''[[Aachen]]'''<br>([[800.]] – [[1562.]])<br>'''[[Palermo]]'''<br>([[1194.]] – [[1254.]])<br>'''[[Innsbruck]]'''<br>([[1508.]] – [[1519.]])<br>'''[[Prag]]'''<br>([[1583.]] – [[1612.]])<br>'''[[Beč]]'''<br>([[1550.]] – [[1583.]] i<br>[[1612.]] – [[1806.]])<br>'''[[Frankfurt na Majni|Frankfurt]]'''<br>([[1562.]] – [[1806.]])<br>'''[[Regensburg]]'''<br>([[1594.]] – [[1806.]])<br>'''[[Wetzlar]]'''<br>([[1689.]] – [[1806.]])|
|jezik = [[latinski]], [[njemački]], [[starofranački]], [[Donjonjemački jezici|donjonjemački]], [[starofrancuski]], [[češki]], [[Starovisokonjemački jezik|starovisokonjemački]], [[Starosaksonski jezik|starosaksonski]], [[Starofrizijski jezik|starofrizijski]], [[francuski]], [[talijanski]], [[hrvatski]], [[slovenski]], [[poljski]], [[venecijanski]], [[srpski]], [[nizozemski]], [[Frizijski jezici|frizijski]], [[romanš]], [[venetski]], [[jidiš]], [[Gornjolužičkosrpski jezik|gornjolužičkosrpski]], [[Donjolužičkosrpski jezik|donjolužičkosrpski]], [[danski]], [[moravski]], [[luksemburški]], [[staroslavenski]], [[Šleski jezik|šleski]], [[flamanski]], [[valonski]]
Redak 97:
 
Termin „Sveto” u nazivu srednjovjekovnog [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] je u uporabi od [[1157.]] godine i vladavine cara [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrika I. Barbarosse]]. Taj naziv je dodan kao izraz Barbarossine ambicije da dominira [[Italija|Italijom]] i [[Papinska Država|Papinskom Državom]], prije 1157. se zvalo jednostavno Rimsko Carstvo.
U ukazu [[Skupština|skupštine]] u [[Köln|Kölnu]]u iz [[1512.]] godine ime je službeno promijenjeno u Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda ([[njemački jezik|njem.]] ''Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation'', [[Latinski jezik|lat.]] ''Imperium Romanum Sacrum Nations Germanicæ'').
 
[[Kraljevina Francuska|Francuski]] pisac [[Voltaire]] je napomenuo sarkastično: "Ova nakupina koja se zvala i još samu sebe zove Sveto Rimsko Carstvo niti je sveto, niti rimsko, a niti [[Carstva|carstvo]].
Redak 104:
Sveto Rimsko Carstvo je kao svoga osnivača uzimalo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]], kralja [[Franačka|Franaka]], kojeg je papa [[Lav III.]] okrunio kao [[Rimsko-njemački car|Cara Rimljana]] na [[Božić]] [[800.]] godine. Tim krunjenjem je obnovljeno [[Zapadno Rimsko Carstvo]] pod [[Žezlo|žezlom]] kralja Franaka. [[Krunidba|Krunjenje]] Karla Velikog je ostala osnova Svetog Rimskog Carstva, bar u [[Teorija|teoriji]], sve do njegovog kraja [[1806.]] godine.
 
[[Karolinzi|Karolinška]] carska [[kruna]] je bila predmet [[rasprava]] između karolinških vladara [[Zapadna Franačka|Zapadne]] i [[Istočna Franačka|Istočne Franačke]], gdje je prvo zapadni [[kralj]] ([[Karlo II., zapadnofranački kralj|Karlo Ćelavi]]), a nakon njega istočni ([[Karlo III., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo Debeli]]) nosio [[naslov]] Cara [[Rimljani|Rimljana]]. Ipak nakonNakon smrti Karla Debelog [[888.]] godine Karolinško Carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo, a titulu cara okrunjenogkojega odsu stranekrunili [[Papa|pape]] priznavali su samo u Italiji. Posljednji takav vladar je bio [[Berengar I.]] koji je umro 924. godine.
 
==Razvijeni srednji vijek==
Redak 114:
Henrik je umro [[936.]] godine, ali njegovi potomci (Otonska dinastija) je nastavila vladati Istočnom Franačkom skoro cijelo [[stoljeće]]. Henrikov nasljednik [[Oton I. Veliki|Oton I.]] izabran je za kralja u [[Aachen|Aachenu]] 936. godine. Uspio je nadići seriju [[pobuna]] svog starijeg brata i nekoliko kneževa. Nakon toga kraljevi su uspjeli kontrolirati izbor kneževa te su često zapošljavali [[Biskup|biskupe]] za administratorske poslove.
 
[[Kraljevina|Kraljevstvo]] nije imalo stalni [[glavni grad]] većnego su kraljevi putovali od rezidencije do [[Rezidencija|rezidencije]], (zvane Kaiserpfalz), da obavljajuobavljati poslove. Ipak su pojedini kraljevi imali svoja omiljena mjesta, u Otonovu slučaju grad [[Magdeburg]]. Pozicija kralja je ostala izborna, ali su kraljevi još za svog života davali da se njihovi sinovi izaberu za budućeg kralja, omogućavajući da titula ostane u rukama [[Obitelj|obitelji]]. Ovaj običaj se promijenilo tek nakon izumiranja [[Salijska dinastija|Salijske dinastije]] u [[12. stoljeće|12. stoljeću]].
 
Kralj Oton I. je 955. odnio odlučujuću [[Pobjeda|pobjedu]] nad Mađarima u [[Bitka kod Lechfelda|Bitci kod Lechfelda]], 951. godine priskače u pomoć Adelaidi udovici kralja Italije te porazivši njezine [[Neprijateljstvo|neprijatelje]], ženi je i preuzima kontrolu i nad Italijom. Papa ga je okrunio za cara 962. godine te taj [[Nadnevak|datum]] označava službeni početak Svetog Rimskog Carstva kao [[Državno područje|teritorija]]. Od tada poslovi Njemačkog Kraljevstva su se stalno miješali s talijanskim i [[Papinska Država|papinskim]]. Otonova krunidba za cara je označavala njemačke kraljeve nasljednicima carstva Karla Velikog, a samim time i Rimskog Carstva.
 
Obnova carstva također je obnovila sukobe s carem [[Bizant|Bizanstkog Carstva]] u [[Carigrad]]u, posebno nakon što se Otonov sin Oton II. (967. – 983.) nazvao "Imperator Romanorum". Ipak, Oton se povezao s istokom putem [[Brak|braka]] kada je oženio bizantsku [[Princeza|princezu]] Theophanu. Njihov sin [[Oton III., car Svetog Rimskog Carstva|Oton III.]] fokusiraopozornost je pažnjuusredotočio na Italiju i [[Rim]] te razgranao diplomaciju i umro mlad [[1002.]] godine. Nasljedio ga je njegov rođak [[Henrik II. Sveti|Henrik II.]] koji se fokusiraousredotočio na Njemačku.
 
Nakon smrti Henrika II. 1024. godine [[Konrad II., car Svetog Rimskog Carstva|Konrad II.]], prvi [[car]] iz Salijske dinastije, izabran je tek nakon rasprava između kneževa i [[Plemstvo|plemstva]], što je dovelo do stvaranja kolegija kneževa izbornika.
Redak 130:
Kada je izumrla Salijska dinastija smrću [[Henrik V., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika V.]] [[1125.]] godine, kneževi su odbili da izaberu najbližeg [[Srodstvo|rođaka]] već su izabrali Lotara, umjereno moćnog ali već starog kneza [[Saska|Saske]]. Kada je on umro [[1138.]] godine kneževi su ponovno, a da bi smanjili [[moć]] cara, odbili izabrati [[Lotar III. Saksonac|Lotarovog]] zeta [[Henrik Ponosni|Henrika Ponosnog]] iz obitelji [[Welfi|Welf]], kojega je on odredio za nasljednika, već su se odlučili za [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konrada III.]] iz dinastije [[Hohenstaufen]]. To je dovelo do sukoba između dviju [[dinastija]] koji je trajao dulje od stoljeća. Konrad III. je oduzeo [[Posjed|posjede]] obitelji Welf, ali nakon njegove smrti [[1152.]] godine njegov nećak [[Fridrik I. Barbarossa]] ga je naslijedio i sklopio mir s Welfovima, te svom rođaku [[Heinrich Lav|Henriku Lavu]] vratio oduzete posjede.
 
Hohenstaufenski vladari su počeli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne [[Usluga|usluge]]. Ta klasa se kasnije razvila u vitezove, nadajući se da će biti pouzdaniji od kneževa. [[Vitez (naslov)|Vitezovi]] su kasnije postali jedni od temelja carske moći. Još jedan od važnih poteza je ustanovljavanje novog mira (Landfrieden) za cijelo carstvo, pokušaj da se zabrane ne samo privatni [[Rat|ratovi]] između kneževa već i da se carevi podanici podvrgnu legalnom sustavu [[Sudbena vlast|sudstva]] i [[Progon|progona]] za [[Kriminal|kriminalne]] djelatnosti – prethodnik današnje [[Pravna država|vladavine prava]]. TakođerU ovom su serazdoblju ucar ovomi [[Period|periodu]]mjesni kneževi počeli sustavno podizati novinove gradovi bilo od strane cara ili od lokalnih kneževagradove. Do razvoja gradova došlo je djelomično zbog porasta broja [[Pučanstvo|pučanstva]], ali također i da se koncentrira [[Ekonomika|ekonomska]] moć na strateškim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stoljeću kao na primjer [[Freiburg]], [[München]] su ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem periodurazdoblju.
 
Fridrik I. Barbarossa, okrunjen je za cara [[1155.]] godine, naglašavao je da je carstvo Rimsko, prije svega zbog pokušaja da opravda carsku moć neovisnu od ojačanog [[Papa|pape]]. Na carskoj skupštini na polju pokraj Roncaglie [[1158.]] obnovio je carska prava po ugledu na [[Justinijan I. Veliki|Justinijanov]] [[Corpus Iuris Civilis]]. Lista carskih prava obuhvaćala su javne [[Cesta|ceste]], [[Carina|carine]], kovanje [[Novac|novca]], skupljanje odšteta za [[Kazneno djelo|kaznena djela]] i [[Investitura|investiture]]. Ova [[prava]] su sada izravno vezana za rimsko pravo i time imala dalekosežan [[Zakon|zakonski]] utjecaj. Fridrikova [[politika]] je bila uglavnom usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala s interesima [[Bogatstvo|bogatih]] slobodnih gradova na sjeveru, posebno [[Milano|Milana]]. Također se uvukao u sukob s papinstvom podupirujući kandidata kojikojega je izabranizabrala od strane manjinemanjina, a protiv Aleksandra III. (1159. – [[1181.]]). Fridrik je podržavao protupape sve dok konačne se nije izmirio s Aleksandrom 1177. godine. U Njemačkoj je car više puta štitio Henrika Lava protiv pritužbi od drugih kneževa ili gradova, (posebno u slučajevima Münchena i Lübecka). Henrikova podrška Fridrikovoj politici je bila lažna i u odlučujećem trenutku tijekom talijanskih ratova odbio pružiti vojnu pomoć Fridriku. Nakon svog povratku u Njemačku, ogorčeni Fridrik je otvorio postupak protiv kneza oduzevši mu sve teritorije.
 
Tijekom periodarazdoblja na vlasti dinastije Hohenstaufen, njemački kneževi su podržavali uspješno, mirno naseljavanje istočnih zemaaljazemalja, do tada rijetko naseljenih zapadnim [[Slaveni]]ma ili potpuno nenaseljenima, njemačkih seljaka, trgovaca i zanatlija sa zapada carstva. Postupna [[germanizacija]] ovih zemalja je komleksansložen proces koji se ne smijetreba miješati s nacionalizmom 19. stoljeća. Naseljavanjem istoka te ženidbenim vezama lokalnih vladara s njemačkim plemstvom carstvo je postepenopostupno ukljućilouključilo u svoj sastav Pomeraniju i Šlesku. Također 1226. godine vojvoda Konrad Mazovški pozvao je Teutonski viteški red u Prusku da pokrsti Pruse. Redovnička država Teutonskog reda i njegov kasniji njemački nasljednik nisu nikada bili dio Svetog rimskog carstva.
 
==Ustanove Carstva==
Redak 144:
Nakon izbora kralj rimljana je teoretski mogao da nosi titulu car tek nakon što bi bio okrunjen od pape. Međutim u mnogo slučajeva trebalo bi po nekoliko godina dok kralj ne svlada druge zadatke, često bi morao da riješi sukobe u buntovnoj sjevernoj Italiji ili pak svađe sa samim papom. Kasniji carevi su odustali od papinske krunidbe i nosili naziv izabrani-car (Emperor-Elect), posljednji car kojeg je okrunio papa bio je Karlo V. 1530. godine.
Da bi postao car kandidat mora biti muškarac dobrog karaktera, stariji od 18 godina, a djedovi i bake mu moraju biti plemenitog roda. Nijedan zakon ne zahtjeva da treba biti katolik ali se podrazumijevalo. Nije bilo nužno ni da bude Nijemac (npr. Alfonso X. Kastiljski nije bio) ali je trebao imati posjede u carstvu.
Niti u jednom periodurazdoblju car nije mogao jednostavno izdavati ukaze i samostalno vladati carstvom, njegova moć i autoritet je bio ograničen raznim lokalnim vođama, poslije kraja XV15. stoljeća ustanovljen je ''Reichstag'' kao zakonodavno tijelo carstva, koji je bio komplicirana skupština koja se sastajala neredovito na zahtjev cara u raznim mjestima. Tek nakon 1663. ''Reichstag'' postaje stalna skupština.
 
Tijekom gotovo tisućugodišnje povijesti Carstva dolazilo je do najrazličitijih promjena u unutarnjem uređenju. Ali primjetne su neke konstantne tendencije. Prije svega to je stalno opadanje utjecaja centralne, carske vlasti i gotovo neprestani unutarnji sukobi država i državica koje su činile ovo nekonzistentno, kvazi-jedinstveno Carstvo.
Redak 159:
Tako su tu spadali najrazličitiji teritoriji i političke tvorevine, od kraljevina ([[Češka (povijesna pokrajina)|Češka]]), vojvodstava i kneževina, pa do biskupskih teritorija i slobodnih gradova.
 
Broj članica carstva prelazio je i nekoliko stotina i variraotijekom jevremena krozse periode,mijenjao većovisno kako seo razvijalatrenutnim političkapolitičkim i vojnavojnim situacijaprilikama.
Stoga nema govora o bilo kakvom čvrstom formalnom uređenju.
 
Na realno nepostojanje središnje vlasti ukazuje i to što ni u jednom trenutku postojanja carstva car nije mogao izdati pravni akt koji bi nesporno važio za čitav teritorij. U prvom razdoblju ovo je bilo ograničeno raznim poveljama pojedinim teritorijima, kao i praktičkom samostalnošću raznih kneževa. Kasnije je ovo pravo cara i formalno uskraćeno formiranjem Reichstaga krajem XV15. stoljeća. U prvom razdoblju Reichstag kao zakonodavna skupština se sastajao neredovito, na različitim mjestima, na zahtjev cara. Od 1663. godine Reichstag postaje stalno tijelo.
 
===Zemlje Carstva===
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Sveto_Rimsko_Carstvo"