Marijan Šunjić (biskup): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
→Šunjićev život: dsm |
||
Redak 5:
Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj [[Bosna|Bosni]] koncem [[18. stoljeće|18. stoljeća]]. Na [[krštenje|krštenju]] je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] i [[Fojnica|Fojnici]]. [[novicijat|Novicijatsku]] je godinu proveo u Fojnici (1813-1814), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u [[Zagreb]]u i [[Mohač]]u (1814-1821). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij [[orijentalni jezici|orijentalnih jezika]] – [[arapski jezik|arapskog]], [[turski jezik|turskog]] i [[perzijski jezik|perzijskog]] – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota [[kardinal]]a [[Mezzofanti]]ja u [[Bologna|Bologni]], gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također [[talijanski jezik|talijanski]], [[njemački jezik|njemački]] i [[francuski jezik|francuski]], zatim klasične jezike [[latinski jezik|latinski]] i [[grčki jezik|grčki]], te više [[slavenski jezici|slavenskih jezika]]. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova [[Bosna Srebrena|Franjevačke provincije Bosne Srebrene]], ne samo u svome vremenu.
Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao [[kapelan]] u [[Kupres]]u, te [[župnik]] u [[Mokronoge (općina Tomislavgrad)|Mokronogama]] (1831) i u [[Ovčarevo|Orašju]] kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832), kustosa Provincije (1835.) i [[provincijal]]a (1847-1851). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855-1860).
Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834) jer se borio za prava katoličkog puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u [[Barišićeva afera|sukobu s biskupom]] [[Rafo Barišić|Rafom Barišićem]] bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u [[Italija|Italiju]], ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u [[Rim]] (1834. i 1840) te u [[Carigrad]] u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom [[Austrougarska|austrijskom]] caru [[Franjo Josip I|Franji Josipu]] da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.
Zalagao se za podizanje novih crkava i samostana i za otvaranje pučkih škola. Svojim okružnicama, koje su čitane u crkvama pred pukom, radio je na iskorjenjivanju uvriježenih mana u životu katolika. Prvi je u Bosni zagovarao osnivanje apstinentskih društava. Bio je "srce i duša svakome plemenitom gibanju i nastojanju", kako je to za njega rekao pisac i kulturni radnik [[Tugomir Alaupović]].
Papa [[Pio IX.]], u listopadu 1854, imenovao ga je naslovnim biskupom panadenskim i apostolskim vikarom u Bosni. Tu je službu obnašao sve do smrti.
Karakteristično je za Šunjića da je bio dobar fratar, gorljiv svećenik i uzoran biskup. Bio je to čovjek visoke naobrazbe, dobar poznavatelj klasičnih, europskih i istočnih jezika. U razgovoru s papom, biskupima, svećenicima, carem, sultanom, vezirom, begovima i rajom uvijek je otmjen i dostojanstven, blag i ugodan, jednostavan i ponizan. Za njega veli [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayer]] da je bio "najveći i najslavniji muž, koga je Bosna u novije doba imala".
| |||