Rimska književnost: razlika između inačica

U ovom razdoblju prozna produkcija gotovo je jednako brojna kao i pjesnička. Za prozno stvaralaštvo karakteristična je reakcija na Ciceronov klasičan prozni stil, napuštanje obrazaca grčke književnosti, povratak rimskim piscima iz arhajskog doba, ali i stvaranje inovacija u stilu, jeziku i književnim rodovima. U rimskoj književnosti nastaju basna, [[roman]] i epigram. Poetski jezik prodire i u prozu, a dolazi i do preklapanja književnih rodova. Mnogi pisci nisu više Rimljani ili Italici, već potiču iz provincija.

 

 

Glavni je predstavnik »novog stila« [[Seneka]] (''Lucius Annaeus Senĕca'', oko 4. st. e. ― 65. n. e.), od koga nam je sačuvano devet tragedija s mitološkim temama, pretežno prema Euripidovim motivima, koje nisu bile namijenjene za scensko izvođenje već za javno recitiranje. Također je napisao ''Dijaloge'' (''Dialŏgi'', u 12 knjiga), rasprave iz praktične filozofije koje zapravo većinom nisu u dijaloškom obliku. Važno mu je djelo ''Naturāles questiōnes'', u 7 knjiga, koje obrađuje teme iz fizike, meteorologije i koje je kroz čitav srednji vijek služilo kao glavni prirodoslovni udžbenik. Najboljim djelom smatraju se njegova pisma (''Epistŭlae morāles ad Lucilium''), u kojima se daju mnogobrojni praktični i etički savjeti o tome kako treba voditi pravedan i sretan život. Bez pandana u antičkoj književnosti jeste njegova satira ''Igra o Klaudijevoj smrti'' (''Ludus de morte Claudii''), u nekim rukopisima nazvana i ''Pretvaranje u tikvu'' (''Apocolocyntōsis''), u kojoj se oštrim tonom s puno jakog humora ismijava tek preminuli car Klaudije.