Pantomima: razlika između inačica

U pantomimi razlikujemo tri vrste [[pokreta]] :

* umjetnost stava ili držanja (kroz spoljašnji, tjelesni stav i pokrete jednog [[karaktera]], njegove osjećaje i unutrašnji stav jedne figure prikazati vidljivim)

Nažalost, gledajući razvoj pantomime kroz različite epohe, ne možemo naći opis koji se prenosio i razvijao sa koljena na koljeno, vec samo neke [[stanice]], koje su nastale pod određenim okolnostima govornog ili muzičkog teatra kao jedan nijemi, tjelesno izraženi teatar.

Pantomima antike i današnja, [[moderna]] pantomima se razlikuje jedna od druge. Prva [[forma]] pantomime je nastala u antičko vrijeme. U Grčkoj, glumci su igrali mitološke tematike koje su gledaocima bile poznate. [[Kor]] koji se sastojao od 30 do 40 osoba je pjevao ili komentirao glumčeve namjere na sceni. Arena je primala i do 20.000 posjetilaca, i glumci su koristili velike [[maske]] te stajali na visokim štapovima kako bi bio viđen sa velikog odstojanja. Kasnije,u starom [[Rimu]] nastaje jedna teatar forma koja u središte pažnje stavlja nijemog solistu, pantomimičara. Pantomima je u starome rimu bila jako popularna, a glumci veoma cjenjeni.

Početak 17 stoljeća je druga stanica u razvoju umjetnosti pantomime. Nastala je pod sasvim drugačijim okolnostima. Nekim teatrima, zakonom nije bilo dozvoljeno da govore, dok su neki teatri imali privilegije govora.Glumci koji su igrali u tišini, kroz pokrete su tražili nove teatralne puteve i na taj način uspjevali da izbjegnu zakon privilegiranih. Italianska [[Commedia dell arte]] koja je sa svojim karakterima Arlekina, Kolumbine, Kapitana, Pantalonea i sa svojim [[karakter maskama]] imala je najveći uticaj na teatre širom Europe.

Početkom 18 stoljeća, u Parizu je nastupao legendarni [[Jean Gaspard Deburau]] (Žan Gaspard Debiro) u ulozi [[Pierrot]] (Pjeroa) u Thèàtre des Funambules. Njegova figura je [[melanholicni]], vječno zaljubljeni Pierrot sa dugim bijelim kostimom, koji u tišini podnosi bol neuzvraċene ljubavi, stajala je tada u kontrastu sa karakterima [[Melodrame]] koje su tada bile u [[modi]].

[[Umjetnost]] pantomime je uvijek bila povezana sa govorom ili plesom. Prvi put u istoriji, se pantomima odvaja od govora, plesa i postaje samostalna umjetnost početkom 20. stoljeća ali ne u teatru, nego u [[eksperiment]]alnom studiju od velikog reformiste moderne pantomime [[Etienne Decroux]] (Etien Dekrua). U [[Pariz]]u, u godini 1923, Etienne Decroux je počeo (rodjen 1898) sebe, a kasnije i druge da obučava pokretima tijela na sceni. Njegov cilj nije bio [[reformacija]] pantomime, nego napraviti jednu čistu umjetnost pokreta- [[Mime Corporel]]. Decroux analizira pokrete čovječijeg tijela pod [[geometrijskim]] okolnostima. Tako nastaje [[Inklinacija]](naklon), [[translacija]] (pomjeranje) i [[rotacija]] čovječijeg tijela kao osnova za sve predstojeće [[iluzorne tehnike]] pantomime. Pantomima dobija i svoju pedagogiku i gramatiku gemetrijskih pokreta.

* Mime želi ljudske konflikte i situacije, osjećanja i [[emocije]] bez priče, kroz scenu izraziti. Njegova vrsta “govora” je simbolična, u stilu Decroux-a, čak i abstraktna i pušta svoje tijelo da djeluje. Lice nije našminkano ili je prekriveno sa tkaninom ili sa [[neutralnom maskom]].