|
'''Potaša'''-je naziv za [[kalijev karbonat]], K2CO3. On je bijel prah, tj. mnoštvo malih bijelo-prozirnih, zrnatih i hidroskopnih kristalića, lako i dobro topljivih u vodi (93.7g u 100g vode), dajući lužnatu otopinu. Temperatura topljenja kalijevog karbonata iznosi 891°C. Pod uticajem kiselina podliježe raspadu na ugljikov dioksid i kalijev oksid. Svrstava se među prve napravljene (dobivene) čiste kemikalije iz prirode. Drugi naziv (stariji i prvi) je bio potaša (njem. Pottasche, od Pott: lonac + Asche:pepeo). Od 1500-tih godina, do početka XX.st. bila je jedna od najvažnijih industrijskih kemikalija. Danas se dobiva uvođenjem ugljikova dioksida u kalijevu lužinu (otopinu kalijeva hidroksida), ili pak elektrolizom nekih kalijevih soli, a rabi se u velikim količinama (među glavnim sastojcima) u proizvodnji stakla, tepripravi drugih kalijevih soli, sapuna, za apsorpciju CO2, industriji keramike i ufotografije, pripravite drugihza kalijevihprodukciju solisredstava za pranje. Nekada se je pripravljala/o ispiranjem drvnoga pepela vodom i sparavanjem otopine do suhoga. Ta metoda je ovdje opisana. Prije se je dobivao na ovaj način, jer u pepelu ima dosta kalijevog karbonata! Prvo se je pokupio pepeo, provukao kroz sito da zaostane ugljen ili možda druge nečistoće (npr. željezni čavli). Ugljen sa sita se je bacio, a uzeo se je fini pepeo, koji se je zalio vodom. Volumski otprilike: pepeo:voda-70:30. Taj potopljeni pepeo, se dobro uzmuti i kad se sve staloži, s vrha se pokupe nečistoće, među njima i sitni zaostaci ugljena (većinom). Zatim se je taj pepeo uparavao do suhoga, zbog toga, da s vodom ispari kalijev sulfid i ostali nepoželjni sastojci (bar polovično), kojih ima u pepelu (npr. razne nečistoće i masnoće). Ako se nešto otopi i onda upari do suhoga, dobija se više-manje isto, ali ili čistije ili manje! Taj ugrijani pepeo (sada kalijevog karbonata u njemu ima preko 60%), stavilo se je u neku limenu posudu i lagano usitnjavao, ovi put je bio puno finiji prah nego prethodni pepeo i iz sivo-bijele boje (boja pepela) je prešao u tamno sivu boju. Sada se taj fini pepeo ubacio u vruću demiraliziranu (destiliranu) vodu i dobro uzmutio, pa pričekao da se malo slegne. Onda se je pažljivo (što je najbitnije od svega) filtrirala ta otopina, bar 2 buta, jer ne filtriranjem se je uvijek vraćalo na početak. Otopina (taj filtrat je sadržavao K2CO3) se je stavljala u hladno, a ostatak pepela se je opet vraćao nazad, na ponovni isti postupak, zbog mogućeg zaostatka kalijevog karbonata u njemu (opet uzmutio i filtrirao i zatim bacio, jer nema više kalijevog karbonata u njemu). Nakon par sati se je izvadila otopina iz hladnoga, i bili su vidljivi kristali kalijevog karbonata. Ili umjesto stavljanja otopine u hladno, ta otopina se je uparavala do suhoga, i otao bi kalijev krabonat. Za njegovo pripravljanje se je uzimala na dnu obla metalna (mada može i staklena) posuda (zbog tlaka i podtlaka naravno, da ne pukne). Nečistoće su se odstranjivale pomoću prekristalizacije, tj. nečisti kristali se otope u malo vode pa se zagrijavaju (zagrijavanje ubrzava otapanje), dok se ne otope, pa se ostavi na miru neko vrijeme. Ako je previše ostajalo u otopini, uvijek se može upariti na npr. pola volumena.
|
