Feničani: razlika između inačica

Ima jedan otsjek života na brodu, o kojemu bismo rado znali nešto više, to jest, kako su ovi davni moreplovci mogli nositi dovoljno hrane i pitke vode za tako duga putovanja? Dok su ostajali na Sredozemnom moru, s njegovim prikladnim lukama, oni su se po potrebi mogli iskrcati da prirede jelo i nabave svježe pitke vode. No pitanje je postajalo teže izvan gibraltarskih vrata i duž zapadne obale Afrike, gdje se i danas sva roba prevozi na obalu pomoću naročitih čamaca (lighter), jer uopće nema luka. Ali moramo se sjetiti, da su Feničani, kao sve [[Semiti|semitske]] rase te kao moderni [[Arapi]] i [[Berberi]], bili vrlo umjereni u svojim dnevnim potrebama{{Citation needed}} . Pregršt urmi ili suhoga grožđa bila je prosječnom mornaru dovoljna hrana za dvadeset i četiri sata. A od lončara istočnog Sredozemnog mora uzimali su posude za pitku vodu, dok vinogradari [[Gaj Julije Cezar|Cezar]]ove Galije nisu iznašli bačve, koje su skoro dvije tisuće godina bile jedino sredstvo, pomoću kojega su naši pomorci u prošlosti mogli prevoziti vino, pivo, rakiju i vodu.

Putovanja su bila duga i dosadna, koja su često trajala godinama, ovi davni moreplovci nisu tako teško osjećali{{Citation needed}} . Osim toga bilo je onih brojnih igara slučaja, koje su isto tako dio broda, koji dolazi iz Orijenta, kao i brodski štakori. Kad je putovanje bilo završeno, dijelio se plijen i onda je slijedilo nekoliko nedjelja burnog života i ljubavi i kockanja u krčmama domaće luke. I tad opet natrag na tvrdu dasku brodske palube, na put u Taršiš ili Beirut po one cedre s Libanonske gore, koje je njihov susjed kralj Salamun trebao za gradnju hrama u malom gradu feničkog zaleđa, a koje je trebalo u nizu divovskih splavova povući do Jafe.Ili je trebalo otploviti u maglom pokrivena sjeverna mora, gdje su neukroćeni divljaci imali vrlo dragocjenu kovinu, poznatu pod imenom kositar.