Inačica od 11. travnja 2008. u 14:23 uredi Dalibor Bosits (razgovor \| doprinosi) 16.533 edits {{wikipedizirati}} ← Starija izmjena		Inačica od 16. travnja 2008. u 17:23 uredi ukloni ovu izmjenu Vatrena ptica (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 11.740 edits malo wikipedizacije... nadam se da je dovoljno... Novija izmjena →
Redak 1: [[Slika:Ivan Kozarac.jpg\|thumb\|'''Ivan Kozarac''']] '''Ivan Kozarac''' ([[Vinkovci]], [[8. veljače]] [[1885]]. - [[Vinkovci]], [[ 16. studenog]] [[1910]].), [[Hrvatska\|hrvatski]] književnik. ~~{{Wikipedizirati}}~~ Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima. Od 1900. do 1906. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. 1903. godine, Ivan se razbolijeva od tuberkuloze, ali zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te1907. godine odlazi u vojsku (prvo u Petrovaradin, a potom u Karlovac). 1909. godine vraća se iz vojske u rodni grad (Vinkovce), ali u jesen iste godine odlazi u Zagreb gdje je zaposlen kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja. U ljeto, 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u dvadeset i petoj godini života. == Biografija == Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti (1911. godine). Nije uspio na sebe privući određenu pozornost publike. Ivan Kozarac rođen je u [[Vinkovci]]ma, 8. veljače, [[1885]]. godine. Potječe iz Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom. Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovoj dijela. seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske . uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima. Od [[1900]]. do [[1906]]. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina «On je vojnik i pjesnik, mladić vatrene krvi i žudnje za životom i teški bolesnik i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» .▼ Plemića. [[1903]]. godine, Ivan se razbolijeva od [[tuberkuloza\|tuberkuloze]], ali Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, sa pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan. zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te [[1907]]. godine odlazi u vojsku Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima.▼ (prvo u [[Petrovaradin]], a potom u [[Karlovac]]). [[1909]]. godine vraća se iz Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u hrvatskoj prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip. Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje. vojske u rodni grad, ali u jesen iste godine odlazi u [[Zagreb]] gdje je zaposlen Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.) . ▼ kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih [[književnik]]a i društva redatelja. Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović.▼ Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.▼ U ljeto, [[1910]]. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u [[Brestovac]]. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u dvadeset i petoj godini života. Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», [[1906]]. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti [[1911]]. godine. Nije uspio na sebe privući određenu pozornost publike. Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u [[Slavonija\|Slavoniji]] snažno rasplamsavala želja za slobodom. Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovog djela. U njegovim [[roman]]ima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog [[pejzaž]]a. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske. ▲«On je vojnik i pjesnik, mladić vatrene krvi i žudnje za životom i teški bolesnik ~~i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» .~~ i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» . Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom [[ikavica\|ikavicom]]. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, sa pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan. ▲Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove ~~svakidašnjice s karnevalskim stanjima.~~ svakidašnjice s karnevalskim stanjima. Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u [[hrvatska\|hrvatskoj]] [[proza\|prozi]] stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip. Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, [[tuđica]] i [[onomatopeja\|onomatopejskih]] riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje [[tradicija\|tradicije]] u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. [[Đuka Begović]] doživio je kazališno uprizorenje. ▲Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), ~~«Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.) .~~ «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.) . ▲Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima ~~Dragutin Tadijanović.~~ [[Dragutin Tadijanović]]. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za ▲~~Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za~~ likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima ~~svojeg vremena.~~ svojeg vremena. == Vanjske poveznice ==

Ivan Kozarac: razlika između inačica