Inačica od 25. travnja 2008. u 19:01 uredi Dubby (razgovor \| doprinosi) 1.660 edits Uklanjanje izmjene 1195996 što ju je unio/unijela 89.172.239.86 (Razgovor sa suradnikom:89.172.239.86) ← Starija izmjena		Inačica od 1. lipnja 2008. u 21:34 uredi ukloni ovu izmjenu Antonija Pavlic (razgovor \| doprinosi) 7 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 1: Stoljetni ratovi s Osmanlijama imali su sudbonosne posljedice za sve slojeve hrvatskog društva, no najteže su pogađali seljake. Oni su, osim redovitih obveza prema vlasteli, prema crkvi i državi, bili opterećeni i izvanrednim obvezama – o vlastitom su trošku i sa svojim zapregama popravljali i gradili pogranične utvrde, hranom opskrbljivali njihove posade, prihvaćali pušku kad bi zagustilo, plaćali redovite i izvanredne ratne daće itd. Budući da ih je bilo sve manje, nameti su bili sve veći. Godine [[1573]]. nakon što su se uzalud žalili [[car]]u i [[ban]]u na zlodjela stranih [[plemić]]a, seljaci su u znak [[protest]]a prestali plaćati nerazumne [[porez]]e. Tako je jedan od najgorih plemića [[Franjo Tahi]] (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora [[Hrvatski sabor]] je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv [[Feudalizam\|feudalnih]] gospodara. Sve bi se to i podnijelo da ih nisu mučila vlastela, koju opće nedaće nisu mogle odvratiti od misli na vlastiti džep, a o kojima je ostrogonski nadbiskup ANTUN VRANČIĆ izvijestio kralja Maksimilijana da "s njima gospoda u Hrvatskoj gore postupaju negoli s marvom". Vlastela su prisiljavala seljake da viškove, koje su iznosili na tržište, prvo ponude njima. Oni bi im to plaćali po niskoj cijeni, a prodavali po višoj. Uz to, vlastela su im povećala davanja u prirodninama (naturi). Seljačku trgovinu otežavali su i mitnicama na kojima su ubirali mitničarinu prema vlastitoj procjeni. Sve je to otežavalo i onako težak položaj seljaka. 1514. godine odlukom Sabora zabranjena im je slobodna selidba s posjeda jednog gospodara na imanje drugoga. Njihovo stanje još se pogoršalo nakon bitke na Mohačkom polju i pada Jajačke banovine kojima je posljedica bila prodor Turaka. 1564. kupio je barun FRANJO TAHY od Andrije Batora sva njegova prava na Susedgrad i Stubicu. Zbog toga se protiv njega počelo buniti plemstvo koje je tu zemlju imalo u nasljedstvu, pa je bunilo njegove kmetove protiv njega. Upravo su smutnje među plemstvom bile prvi povod seljačkim pokretima. 1567. godine Sabor je donio zakon po kojem svi kmetovi koji se bune protiv svojih gospodara moraju biti kažnjeni, a u gušenju tih buna moraju pomagati i plemići s ostalih posjeda. Zapisi dokazuju da se seljački puk tih godina već javno bunio, ali i da je bilo i plemića koji nisu htjeli pomagati pri gušenju takvih pokreta. Franjo Tahy se počeo okrutno osvećivati kmetovima koji su se ranije, na nagovor plemstva, pobunili protiv njega. Njegova su zlodjela 1571. i 1572. podignula kmetove “na noge”. Plemići koji su do tada bili na strani seljaka su se preokrenuli protiv njih i zatražili od kralja da ih kazni. Od istog kralja su seljaci tražili zaštitu od osvete plemića. No, kao da su slutili da od traženja pravice neće biti ništa, krajem 1572. godine sastavili su između sebe vladu od tri lica - glava je bio Stubičanin MATIJA GUBEC, a uz njega IVAN PASANEC i IVAN MOGAIĆ. Vrhovni vojni zapovjednik bio je ILIJA GREGORIĆ. Uz njega je bilo još 11 kapetana. Za vođu bune izabran je [[Matija Gubec\|Ambroz Gubec]] (kasnije nazvan Matija) iz [[Gornja Stubica\|Gornje Stubice]]. Seljaci se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog poretka, nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljačku vladu, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od [[Turska\|Turaka]]. Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak krajem siječnja god. [[1573]]. Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvatila 60 [[Vlastelinstvo\|vlastelinstava]] na područjima [[Hrvatska\|Hrvatske]] i [[Slovenija\|Slovenije]]. Ustanak nije buknuo naglo. Tek kad su potlačeni seljaci vidjeli da im tužbe ne pomažu, a Hrvatski ih je sabor zbog opiranja Tahyjevim nasiljima proglasio "izdajicama domovine", oni su se latili oružja. Prema njihovim iskazima na sudu poslije ugušene bune, seljaci su se dignuli "za opću slobodu i stalešku jednakost", dakle za dokinuće feudalizma, "za opće plaćanje poreza i opću vojnu dužnost radi obrane domovine te za dokinuće carina i mitnica u korist trgovine i prometa", koji su snovali usmjeriti na more. Geslo im je bilo: "za staru pravicu". Kako je rekao u istrazi jedan od vođa (IVAN SVRAČ iz Pušće): "Da smo gospodu poubijali, osnovali bismo posebnu carsku vladu u Zagrebu; ovdje bismo sami ubirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica (od turskih provala)". Feudalna vojska je brzo slomila bunu. Tako je već [[5. veljače]] [[1573]]. kod [[Krško]]g slovenske [[kmet]]ove predvođene [[Nikola Kupinić\|Nikolom Kupinićem]] rastjerao kapetan [[Žumberak\|žumberačkih]] [[uskok]]a [[Josip Thurn]], a dan kasnije je podban [[Gašpar Alapić]] razbio kmetsku vojsku kod [[Kerestinac]]a. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u [[Hrvatsko zagorje\|Hrvatskom zagorju]] kod [[Stubičke Toplice\|Stubičkih Toplica]], koje je [[9. veljače]] [[1573]]. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć. Kralju Maksimilijanu ostadoše vjerni, ali inače ne htjedoše nikome drugom služiti. Gregorić zamisli prvo pobuniti i pridružiti svojim četama Erdödyjeve kmetove u Jastrebarskom i Cesargradu (na Sutli), zatim žumberačke uskoke i susjedne kranjske i štajerske seljake, pa najposlije s tom cijelom silom udariti na Zagreb i ondje gospodi diktirati mir. Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u [[Zagreb]], gdje je okrutno pogubljen na [[Markov trg\|Markovom trgu]] [[14. veljače]] god. [[1573]] na veoma okrutan način,kako legenda kaže morao je nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin [[Morencz Bahiczy]] rasčestvorio. Opća buna počela je u četvrtak 29. siječnja 1573. kada su kmetovi osvojili Cesargrad i Bizelj. Ilija Gregorić je sa svojim četama dopro do ušća Sutle u Savu između Brežica i Mokrica. No, nisu ih osvojili nego su krenuli prema Krškom, 4. veljače stajala je seljačka vojska kod Videma. Zapovjednik Krškog i građani predali su grad bez borbe. Veći dio vojske krenuo je tada prema Kostanjevici i Novom Mestu, manji prema Sevnici i Celju. Protuudar vlastele bio je brz. Ban JURAJ DRAŠKOVIĆ pozvao je cjelokupno plemstvo na oružje, vodstvo nad vojskom predao je GAŠPARU ALAPIĆU. Već 5. veljače 1573. godine potučeni su slovenski seljaci pokraj Krškoga. Sljedeći dan potukao je podban GAŠPAR ALAPIĆ ustanike kod KERESTINCA. Gregorić je prvo upao u južnu Štajersku, ali ga plemstvo, iako su mu pridružili mnogi štajerski seljaci, potuklo (8. II.). Gregorić uhvaćen je u bijegu i stavljen pred sud u Beču, a onda u Zagrebu pogubljen. Glavna i odlučna bitka bila je 9. veljače kod Stubičkih Toplica. Alapić je napao glavninu seljačke vojske, kojoj je na čelu bio Matija Gubec. Premda slabije naoružani i bez konjaništva, seljaci su se četiri sata hrvali s profesionalnim ratnicima - konjanicima i nije se znalo koja će strana pobijediti. U odlučujućem trenutku plemićima je stiglo pojačanje i oni su pobijedili. U tom boju poginulo je 5.000 seljaka, pa se pretpostavlja da ih je još barem toliko bilo na okupu. Od kolovođa poginuo je Mogaić, a Gubec i Pasanac su zarobljeni i dovedeni u Zagreb. Matiju Gupca, koga optužiše da se tobože proglasio "seljačkim kraljem", stiže tada strašna sudbina. Nakon osude na Markovu trgu prvo je mučen zažarenim kliještima, a onda ga je krvnik okrunio užarenom željeznom "krunom". Čim je buna svladana, ban Drašković pisao je kralju da se nema razloga bojati novih pokreta. On se čak zauzimao za uhvaćene seljake, ali samo s malim uspjehom. Pobjednici su u osvetničkom bijesu okrutno obračunali s poraženima. Prema onodobnom zapisu, samo na jednoj kruški bilo je obješeno šesnaest nesretnih seljaka, "izloženih vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljuju". Još potkraj iste godine umro je Franjo Tahi, kojega je "čitava Slavonija proklinjala" kao začetnika bune. Za Seljačke bune izginulo je najmanje 6.000 ljudi. Iz popisa ratne daće za 1573. saznajemo da je npr. u gospoštiji Donje Stubice bilo tek 45 opustošenih i oplijenjenih “dimova” (kuća), dok su je prije bune bila 152… Antun Vramec kratko je u svojoj kronici opisao te događaje: “1573. kmeti su se zdignuli proti svoje gospode… Kotere posekoše, obesiše, pomoriše, a ostale na pokornost dopelaše…” == Vidi još ==

Seljačka buna: razlika između inačica