Fjodor Mihajlovič Dostojevski: razlika između inačica

'''Fjodor Dostojevski''' ([[Moskva]], [[11. studeni]] [[1821.]]. - [[Petrograd]], [[9. veljače]] [[1881.]].), ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist.

Sin liječnika, pripadnika nižega plemstva kojega su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnoga postupanja i [[sadizam|sadističkih]] mučenja i ponižavanja, Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerijski studij u Petrogradu[[Sank Petersburg|Petrograd]]u, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Prevodi Balzacovu[[Honoré de Balzac|Balzac]]ovu «''Eugeniju Grandet''» i pod utjecajem Gogolja[[Nikolaj Vasiljevič Gogolj|Gogolj]]a piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest «''Bijedni ljudi''» ([[1846]].), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika [[Visarion Bjelinski|Visariona Bjelinskog]] i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se «revolucionarna» djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno, «dostojevskijansko» ostvarenje, kratki roman «''Dvojnik''» ([[1846]].) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju[[šizofrenija|šizofreniju]] u nizu [[halucinacija]] u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije. To izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju, poglavito zbog psihološkoga poniranja i radikalnoga rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onodobne estetike temeljene ponajviše na društvenoj kritici.

Prijelom u životu Dostojevskoga dolazi [[1849]]., nakon zabrane kluba «Petraševaca», uhidbeuhićenja, te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je «carska pomilovnica» kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji Dostojevski proživljava ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih stavova je dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao kršćanskom [[misticizam|misticizmu]], te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove[[Ludwig Feuerbach|Feuerbach]]ove, nego iz idealističkih nazora Fouriera[[Joseph Fourier|Fourier]]a i Schillera[[Friedrich von Schiller|Schiller]]a - shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti središtem njegovih opsesija. Novum u svjetonazoru Dostojevskoga nakon sibirske katorge je glorifikacija carizma, ruskoga pravoslavlja i [[nacionalizam|nacionalizma]], te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno ni u cijelosti. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je morao četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije.

Nakon povratka u Petrograd Dostojevski objavljuje «''Zapise iz mrtvoga doma''» ([[1860]].-[[1862]].), fikcionalizirani opis vlastita robovanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša. Ta knjiga polučuje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene obiteljske prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od [[tuberkuloza|tuberkuloze]]), kao i osobna ljudska [[drama]] (pojačavanje simptoma [[epilepsija|epilepsije]], kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kime je zajednički uređivao novine, a koja mu je «namrla» uzdržavanje brojne obitelji pokojnoga brata) dovode Dostojevskoga u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo - primjer je roman «''Poniženi i uvrijeđeni''» ([[1861]]) koji, unatoč za pisca «reprezentativnom» naslovu, zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred vjerovnicima, autor odlazi na putovanje u [[Europa|Europu]] ([[1862]].), kada boravi u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Francuska|Francuskoj]], [[Italija|Italiji]] i [[Engleska|Engleskoj]]. U Londonu[[London]]u posjećuje Hercena[[Aleksandar Hercen|Hercen]]a i Bakunjina[[Mihail Bakunjin|Bakunjin]]a. Tijekom 1860ih1860-ih je u još nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela obiteljski mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskoga, i to u bijednim materijalnim okolnostima u koje su ih bacili komunistički totalitarizam i susljedni kapitalistički grabež nakon kolapsa [[SSSR]]-a), te ga odvikla od kockarske ovisnosti.

Godine [[1864]]. Dostojevski objelodanjuje briljantne «''Zapise iz podzemlja''» - jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana[[roman]]a, preteču sličnih djela Camusa[[Albert Camus|Camus]]a, Krleže[[Miroslav Krleža|Krlež]]e, Celinea[[luis-Ferdinand Celine|Celine]]a ili Andrejeva. U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i općenito «humanističkim» stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirani sokratovski[[sokrat]]ovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopćavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), [[nihilizam|nihilističke]] cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti ili «religiozne ateiste» (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz «slučajnih obitelji» i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana «''Mladić''», «''Zapisi iz podzemlja''»). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. st. (primjer je dulja pripovijest «''Krotka''»), sažeo je radnju u svega nekoliko dana («''Idiot''») ili sati, dajući vremenski prijesjek u svijesti naratora («Krotka»), te stvorio istinski «polifoni roman» (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretik [[Mihail Bahtin]]) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraza kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima. Većina je romana Dostojevskoga smještena u tmurno ozračje velegradskoga «podzemlja», središtena oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika (ubojstvo, oceubojstvoočeubojstvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo «prokletih pitanja»: naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i zapadaZapada. Kako su primijetili neki kritici - Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao «''srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život''» možda i primjeren opis njegova vlastita stvaralaštva. U tipologiji junaka koju je naveo [[Northrop Fry]] u knjizi «''Anatomija kritike''», književni likovi se kreću od nadzemaljskih bogova i polubogova (najčešće mitske i religijske priče) do običnih ljudi (realistički roman) i, u čitateljevom diskursu, inferiornih pojedinaca koji su ispod razine vrijednosti prosječnika. Pascalovskim rječnikom, čovjek je biće niže od anđela. No, likovi Dostojevskog su počesto i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenutcima ekstaze dosižu i presižu razinu anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskoga: istodobno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temeljno [[metafizika|metafizičke]] i spiritualne naravi.

U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: «''Zločin i kazna''» ([[1866]].), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova[[Fridrich Nietzsche|Nietzsche]]ova nadčovjeka; «''Idiot''» ([[1868]].), u kojem je Dostojevski dao kristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom svijetu; «''Bjesovi''»/»''Demoni''»/»''Zli dusi''» ([[1872]].), «najdostojevskijevski» roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkoga nimbusa u ruhu političkoga romana; «''Mladić''»/»''Žutokljunac''» ([[1875]].), rusku inačicu njemačkoga odgojnoga romana, koji karakteristično vrije kaotičnim događajima i ne vodi, poput ''Bildungsromana'' ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, «''Braća Karamazovi''» ([[1881]].), formalno o patricidu u obitelji s ocem i četvoro braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći da mu je glavni «junak» Zlo, oličeno u Satanu, no pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom «Braća Karamazovi» i završavaju.

Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu u posljednjim godinama bijaše sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak "''Braće Karamazova''" (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni sprovodpogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se sprovodpogreg pretvorio u demonstracije protiv carizma - unatoč piščevu dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskoga od strane carističkoga režima.

Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea[[Alghieri Dante|Dante]]a, Shakespearea[[William Shakespeare|Shakespeare]]a, Tolstoja[[Lav Tolstoj|Tolstoj]]a, Cervantesa[[Don Miguel de Cervantes|Cervates]]a, Prousta i još nekolicine auktora. Njegov je utjecaj na svjetsku književnost neizmjeran - od [[Leonid Andrejev|Leonida Andrejeva]] do [[Herman Hesse|Hermana Hessea]], od [[William Faulkner|Williama Faulknera]] do [[Franz Kafka|Franza Kafke]], od [[Marcel Proust|Marcela Prousta]] do [[Gabriel Garcia Marquez|Gabriela Garcie Marqueza]]. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjeni (pa i oni koji su se bunili protiv Dostojevskog, kao [[Miroslav Krleža]] i [[Joseph Conrad]]), a posebno mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma.