Hrvatska Dubica: razlika između inačica

Cesta iz rimskog vremena vodila je od Dubice preko Baćina, Utolice, i Meminske prema [[Sisak|Sisku]] (Sisciji) dokumentirana je s pet miljokaza od kojih su četiri nađena kod Baćina, a jedan u samoj Hrvatskoj Dubici.

Što se tiče kasnije povijesti Dubica se spominje [[1239.]] godine kada se kralj kolomanKoloman pomirio s [[Templari]]ma (katolički viteško-monaški red koji se kod nas često naziva "hramovci" ili "božjaci") kad im vraća neke posjede.

Godine [[1240.]] mjesto Dubica se spominje putem povelje u kojoj meštar Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kod Dubice. Opisujući međe te zemlje isprava govori da njena međa:

Dubičku župu dobili su templari u zamjenu za grad Senj. Poslije njih u Dubicu dolaze [[Ivanovci]] (pripadnici reda malteških vitezova osnovanog 1070. za zaštitu i njegu palestinskih hodočasnika). Odjeća Ivanovaca bila je crni plašt s bijelim križem[[križ]]em, a danas se bave njegom bolesnika.

U Dubici su postojali stari samostani: Samostan [[Pavlini|Pavlina]] s [[crkva|crkvom]] Blažene djevice Marije s desne strane [[Una|Une]] te cistercitski samostan [[benediktinci|benediktanskog]] reda.

Pavlinski se red iz Dubice širi [[1288.]] godine u današnje svetište Majke Božje Remetske, gdje prema predanju redovnik Iskvirin sa sobom nosi kip Majke božje. Godine [[1490.]] kip Majke Božje uokviren je gotskim ukrasom u kojem se nalaze mali kipovi četiriju svetica, Barbare, Hedvige, Katarine i Agneze.

Iz Dubice [[Pavlini]] odlaze [[1465.]] godine pred [[Turci|Turskom]] najezdom.

Uređenje Dubice kao grada govori nam povelja izdana [[1244.]] godine u Dubici u kojoj tamošnji sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje Pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana[[Koloman]]a. Dubica kao castrum Dobicha [[1258.]] godine iz pisane isprave hrvatsko-ugarskog kralja [[Bela IV|Bele IV.]] od [[4. srpnja]] u kojoj rješava spor nastao zbog zemlje koja se zove Kostajnica, a spor je nastao zato što neki podložnici dubičkog kastruma tvrde da je kostajnički građanin Hutinka zaposjeo tu zemlju Kostajnicu silom, po smrti kralja Kolomana. Hutinka tvrdi obratno, da je tu zemlju uživao već za kraljeva života i sve do sada u miru. Kralj povjerava rješavanje spora Zagrebačkom kaptolu,a njihov čovjek ispitavši slučaj na licu mjesta, rješava spor tako da je Hutinka vratio samo dio te zemlje Dubičanima.

Po samoj Dubici dobio je ime i arhiđakonat dubički koji je obuhvaćao tri crkvena kotara i to: dubički, sanski i vrbaški. U tom arhiđakonatu dubičkom [[1334.]] godine bilo je 46 župa.

Dubica se ponovno spominje [[1351.]] zbog spora o zemlji, a koji je riješio zagrebački[[zagreb]]ački [[kaptol]] [[1352.]] tako što su Kostajničani zamijenili neke svoje zemlje za zemlje nekih dubičkih građana.

Za vrijeme vladavine Pavla iz Horvata od [[1379.]]-[[1386.]] (Horvati posjed oko današnjih Mikanovaca u istočnoj Slavoniji) zagrebačkog nadbiskupa koji je stupio na dužnost [[11. 02.veljače]] [[1379.]] što je vidljivo iz isprave kralja Ludovika[[Ludovik]]a ponovno dolazi do spomena imena Dubica u sporu koji vodi biskupov vikar u duhovnim poslovima Kanonik Andrija, komarnički arhiđakon. Sudio je [[2. studenog]] [[1384.]] u Zagrebu parnicu u korist Pavlina u Dubici.

U ratu s Ugarskom, bosanski vojskovođa [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]] osvaja [[1397.]] godine Dubicu i drži je u svom posjedu do [[1402.]] godine.

U ovom periodu od 1397. - 1402. Dubička župa koja se protezala Uni na jug između ušća Sane te planina [[Kozara|Kozare]] i Prosare pripadala je Donjim Krajima Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Zabilježeno je da u Dubičkoj župi u tom razdoblju

Dubica je prvi put napadnuta od strane Turaka [[1461.]] godine, značajnije bitke koje se vode za Dubicu su bile:

[[1483.]] B. Frankopan pobijedio je Turke kod Dubice

[[1513.]] veliku bitku protiv Turaka vodio je znameniti hrvatski ban i biskup [[Petar Berislavić]] bacivši Turke na koljena.

Bilo je to na Veliku Gospu ([[15. kolovoza]]) [[1513.]],Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te stadoše opkope praviti oko svog tabora kod Blinje, ali čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan [[16. kolovoza]] bitka koja je završila sjajnom pobjedom [[Hrvati|Hrvata]]. Mnogo je Turaka poginulo na bojnom polju, a mnogo ih se na bijeg u Savi i Uni potopilo.

Ime hrabrog Berislavića mnogo se spominjalo. Više gradova u hrvatskoj dalo je na dan njegove pobjede na vječnu spomen uklesati nad gradska vrata, a papa [[Leon X.]] nadario je srčanog biskupa[[biskup]]a o Božić blagoslovljenim mačem i klobukom.

Napokon se sjeti Petra Berislavića i kralj Vladislav; malo nakon pobjede imenovao ga vranskim priorom i županom dubičkim da bi bogatim prihodima te priorije mogao lakše suzbijati daljnje turske navale. Ban i biskup, Vranski prior i župan dubički [[Petar Berislavić]] umro je [[20.05. svibnja]] [[1520.]] godine.

Dubicu u tursko-mletačkom ratu [[1538.]] godine [[Turci]] ponovno zauzimaju, te je zadržavaju u svojem posjedu do [[1685.]] godine.

Padom Dubice 1538. godine Turci dolaze duboko u prostor [[Zagrebačke biskupije]] i tada najveći arhiđakonat Zagrebačke biskupije bi poharan i naseljen pravoslavnim Vlasima[[Vlasi]]ma i muslimanima[[muslimani]]ma. Na taj događaj ostala je uspomena na danas već zaboravljenim zemljovidima pod imenom "Croatia Turcica" - Turska Hrvatska.

Turski vojskovođa [[Sulejman II]]. nastavio je stezati obruč i s istoka, te početkom [[1543.]] osvaja [[Voćin]], Stupčanicu, Bijelu Stijenu, Orahovicu i [[Pakrac]].

Očajno stanje u kojem se našla Zagrebačka biskupija i cijela [[Hrvatska]] najbolje se vidi iz pisma Pape Zagrebačkom biskupu Šimunu Erdoedyju od [[19. travnja]] [[1537.]] U tom pismu biskup Šimun se požalio da mu je sve već opustošeno i oteto. Na očekivanu pomoć od pape dobio je zdvojan odgovor pape koji se iskreno trudi pomoći i njemu i Hrvatskoj.

Istaknuvši kako ne može ništa učiniti kod kršćanskih vladara i kako je Sulejman II. zaprijetio navalom na [[Italija|Italiju]], papa [[Pavao III.]] piše biskupu Erdoedyju slijedeće: "Srdžba Božja još uvijek traje. zajednička nam je nevolja, nek nam bude i zajednička utjeha. Molimo Boga da njegova kazna ne bude onako velika koliku je zaslužujemo."

Biskup Šimun bio je svjedokom nemilih događaja u Zagrebačkoj biskupiji. Nakon teške bolesti umro je u [[Čazma|Čazmi]] u mjesecu lipnju [[1543.]] godine, a pokopan je po osobnoj želji u zagrebačkoj katedrali. U jednom svojem pismu kralju Ferdinandu napisao je: "Čuje se grmljavina topova s istoka". Poslije njegove smrti moralo se pod tom grmljavinom bježati sve dalje u "ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva".

Zagrebački biskup Petar Petretić [[1647.]]-[[1667.]], bio je prvi koji je poduzeo korake da pomogne katolicima na području biskupije u Slavoniji pod turskom vlašću. Petretić je 8.listopada 1658. imenovao fra Mateja Belinića svojim pomoćnikom i generalnim vikarom za prostor između Save i drave obuhvaćajući gradove i mjesta Dubicu , [[Požega|Požegu]], Veliku, [[Virovitica|Viroviticu]], [[Valpovo]], i Vlašku preko Drave do granice pečuške, vesprimske i đurske biskupije, s ovlaštenjima da može propovijedati i dijeliti svete sakramente.

[[1685.]] godine Ban Nikola Erdoedy oslobađa Dubicu od Turaka. Iste godine [[Austrija]]nci potiskuju Turke iz Dubice i zauzimaju utvrdu. Od tada su u više mahova vođene bitke za grad, o čemu govori podatak da je Dubica prelazila malo malo iz turskih u austrijske ruke i obratno.

Dubica je bila predmetom rasprave kada je u jesen [[1749.]] [[Hrvatski Sabor]] rješavao pitanja preuređenja [[Vojna krajina|Vojne krajine]] i financiranja tamošnjih časnika. Tada je došlo do nesuglasica između svjetovnih staleža i klera, jer su podložnici zagrebačke crkve ispod Kupe od davnina bili oslobođeni plaćanja daća i zbog toga što su Kaptolu htio oduzeti posjed Dubica. Biskup Franjo Klobusiczky (Klobušički) je tada u dogovoru s kaptolom odlučio da se radi interesa i potrebe zemlje i dvora, njihovi podložnici podvrgnu obvezi plaćanja poreza. s druge strane postigao je da Dubica ostane u kaptolskom posjedu u kojem su kanonici obavljali dužnost vojnog zapovjednika.

Godine [[1714.]] ponovno su oslobođeni krajevi preko Une od turaka,a Thauszy kao kapetan Dubice [[1736.]] godine izgradio je s druge strane Une novu zidanu utvrdu na trošak zagrebačkog kaptola.

Novoizgrađena utvrda zadržavala je provale Turaka za vrijeme ratova [[1737.]] i [[1738.]]godine.

U Dubici je postojala župna crkva Presvetog trojstva drvene građe kraj koje je [[1738.]] zakopan kanonik zagrebački Mijo Zlatarić i zapovjednik grada u Dubici. Crkva je imala tri žrtvenika posvećena: Presvetom trojstvu, Blaženoj djevici Mariji i Svetom Mihalju koji je kasnije posvećen Sv. Franji Ksaverskom. Godine [[1742.]] kraj preko Une prepušten je Turcima.

Zidanje crkve Presvetog trojstva počelo je [[1771.]] godine, kao i podizanje župnog ureda, a 1767. godine već je bio sazidan crkveni toranj s tri zvona. Crkva je darivana od zagrebačkog kaptola crkvenim odijelom te drugim stvarima. Župnici od tog vremena su: Ivan Zečić, Stjepan Dragun, Petar Perički, Petar Krivošić, Petar Bizačić. Prema zapisu Župne spomenice župnik Dragun ostavio je 200 Forinti da se kamate upotrijebe za paljenje vječne luči, a kanonik Posredić 50 Forinti za nošenje baklji kada svećenik ide k bolesniku, međutim sav novac je uzet kad je počela gradnja crkve.

Preko Une također je postajala župna Crkva Sv. Stjepana izgrađena u spomen Stjepana kralja,a župom je upravljao Mirko Biondić za kojeg pisac kaže da je služio misu na [[Iliri|ilirskom]] (staroslavenskom) jeziku, knjige za propovijedi da ima hrvatske.

Druga kapela Sv. Ivana Nepomuka bila je podignuta u polju med gradom i kapelom Blažene Djevice Marije blizu Une troškom kanonika Colnića, zapovjednika dubičkog koji je kasnije postao bosanski biskup. U zvoniku je bilo zvono teško 2 tone, a misa se služila tri puta na godinu. Godine [[1771.]] kapela se ukida jer nije potrebna.

Treća kapela je Svih Svetih napravljena od [[drvo|drveta]] i smještena na brdašcu pokraj sela Baćin, bila je dosta neugledne vanjštine, te se u bilješki veli da je sličnija klijetu u vinogradu nego crkvi. U zvoniku je bilo zvono od 2,5 tona,a okolo kapele je bilo groblje, u koje su se zakapali župljani tog sela. Misa se služila pet puta na godinu. Zanimljiv je podatak da župnici nisu uvijek bili zadovoljni s narodom, jer je mlak u pohađanju Božje službe, što se odrazilo i u današnjem mentalitetu žitelja ovog kraja.

[[26. kolovoza]] [[1788.]] godine Dubica dolazi u ruke Laudona, tom prilikom C. Schultz naslikao je Dubicu iz čega je vidljivo da se stari grad nije značajnije promijenio, jer su oko njega izgrađene moderne utvrde.

Na Weiglovoj karti iz doba [[Karlovački mir|karlovačkog mira]] 1699. godine vidi se da tlocrt grada Dubice četverokut, koji ima na strani prema Uni četverokutnu kulu sa strijelcima, a na dvije suprotne strane okrugle kule. Weissova slika iz [[1729.]] godine također prikazuje Dubicu kao i Weglova, ali i "Novu Dubicu" mali drveni kaštel.