Heroj: razlika između inačica

'''Heroj''' (ili '''junak''') je pojam kojim se često naziva izuzetno hrabar čovjek koji spašava druge ljude i brani ih od zlih ljudi, čija je definicija često korištena u fiktivnom svijetu, no nekad se koristila i u povijesti.

U [[antika|antičkoj]] [[mitologija|mitologiji]] čovjek čije je ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, zatim polubog, sin boga i smrtne žene i obrnuto ( Npr. [[Heraklo|Heraklo]]). [[Homer|Homer]] zove herojima junake svojih [[ep|epova]]. Kasnije se pojam heroja proširuje i na različite istaknute ličnosti, ratnike, državnike, zakonodavce ([[Likurg|Likurg]]), umjetnike, kojima su nakon njihove smrti iskazivali božanske počasti. Grčka tradicija i legenda spominje heroje po kojima su pojedina [[pleme|plemena]] dobila ime, a i heroje neke pokrajine, grada ili kolonije, za koje se vjerovalo da izravno utječu na djelovanje i sudbinu ljudi. Herojima su se podizala svetišta i spomenici, prinosile su im se žrtve i održavali u njihovu čast svečane igre. Prema antičkom vjerovanju, heroj odlazi poslije smrti na [[Olimp|Olimp]] ili na Otoke blaženih, blista na nebu kao zvijezda ili boravi u hramovima i gajevima kao genij zaštitnik. Pojedince su poštovali kao heroje još za života ([[Lizimah|Lizimah]] iz Samotrake; tiranin [[Nikija|Nikija]] s Kosa).

Pridavanje božanskih svojstava istaknutim ličnostima imalo je osobitog odjeka u [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]] gdje su pojedinim vladarima prinosili žrtve i uzdizali ih u red bogova ([[apoteoza|apoteoza]]).

[[kršćanstvo| Kršćanstvo]] općenito ne prihvaća pojam heroja, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik). No, srednjovjekovna svjetovna praksa prihvaća kult heroja kao hrabrog ratnika, viteza s visoko razvijenim osjećajem časti, koji štiti slabije, osobito žene.

Svojevrsnu [[devolarizacija|devolarizaciju]] heroja donosi novovjekovni [[racionalizam|racionalizam]], gdje herojstvo često poprima vid karikature (Npr. [[Cervantes|Cervantesov]] Don Quijote). Suprotno, u [[romanticizam|romanticizmu]] kult heroja oživljava u idealističkim koncepcijama o prisutnosti panteističkog boga ili svjetskopovijesnog duha u genijalnim pojedincima. Osobito radikalne [[aristokracija|aristokratske]] nazore o herojima kao vođama ljudi koji stvaraju povijest zagovarao je britanski filozof i povjesničar Th. [[Carlyle|Carlyle]]. Na tom je tragu, iako s većim pretenzijama, i [[Nietzsche|Nietzscheova]] koncepcija heroja kao natčovjeka, koji smrću kršćanskog boga zadobiva svoju veličinu i postaje jedini sudac nad svojim postupcima. Smatrajući da se u egzaltaciji herojskog skriva antiracionalni voluntarizam, građanska [[ideologija|ideologija]] kao i demokratska praksa XIX. st. demistificiraju povijesno- pokretačku ulogu heroja. Materijalističke koncepcije vide pokretače složenoga pov. gibanja prvenstveno u društvenim, političkim i ekonomskim uzrocima, a ne u osobitoj djelatnosti heroja, te stoga ističe problem, ličnosti i njenog udjela u povijesnim rješenjima. Problematika herojskog doživjela je osebujan rasplet u suvremenom [[egzistencijalizam|egzistencijalizmu]] gdje se heroj potire u bezličnosti svakodnevnice (otuda anti-heroj), ili se rađa u sukobu spram [[apsurd|apsurda]] egzistencije ([[Camus|Camusov]] Sizif).