Mađaroni: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Tekst stranice se zamjenjuje sa '{{crveni karton}}' |
m Uklonjena promjena suradnika 78.0.87.224, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Flopy |
||
Redak 1:
'''Mađaroni''' je skupni naziv za političke i interesne skupine i stranke, te njihove simpatizere, koji su se u zadnjem stoljeću [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] zalagali za tješnje veze [[Hrvatska|Hrvatske]] s [[Ugarska|Ugarskom]].
==Povijesne okolnosti==
U doba vlasti cara i kralja [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] pritisak snažno centralizirane vlasti na sve narode unutar Habsburške Monarhije potakao je buđenje narodnih pokreta koji su kao svoj uzor imali [[Francuska revolucija|Francusku revoluciju]], a u hrvatskim i [[Slovenija|slovenskim]] krajevima također i iskustvo [[Ilirske pokrajine|Ilirskih pokrajina]] pod francuskom vlašću. Takvim se narodnim pokretima suprotstavljao [[Klemens Wenzel Lothar Metternich|Metternichov]] policijsko-[[apsolutizam|apsolutistički]] sustav koji je imao snažnu carevu podršku. Stanje je dodatno pogoršano kad je nakon smrti Franje II. na prijestolje došao njegov najstariji sin [[Ferdinand I., car Austrije]] koji ni intelektualnim mogućnostima, ni tjelesnim sposobnostima nije bio dorastao carskoj i kraljevskoj službi, a stvarnu su vlast imali Metternich i drugi pojedini članovi [[Habsburg|carske obitelji]].
==Horvatsko-vugerska stranka==
{{izdvoji}}
U takvim okolnostima [[Hrvatski sabor]] donosi odluku o uvođenju [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] u hrvatske škole kao neobvezatnog predmeta, što je naznačilo početak sve očitije mađarizacije. Godine [[1805]]. odlukom [[Požunski sabor|Sabora u Požunu]] mađarski jezik postaje službenim jezikom, a [[1827]]. on postaje obvezatnim nastavnim predmetom. Skupina hrvatskih intelektualaca suprostavlja se mađarizaciji i bori se za očuvanje hrvatskog jezika, pa [[1835]]. izlaze [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] ''[[Novine horvatske]]'' u kojima je ocrtan program borbe za narodni identitet, koji će biti nazvan [[Ilirski pokret]]. Kako je bila riječ o nastojanju okupljanja južnoslavenskih naroda oko istoga programa, dio hrvatskoga [[plemstvo|plemstva]], radi očuvanja svojih interesa, ali i odbijajući ilirsku (i kasnije južnoslavensku) ideju, u prvoj polovici [[1841]]. povlači se iz [[Ilirska čitaonica|Ilirske čitaonice]] i osniva „Kasino“ sa zadaćom okupljanja u jednom udruženju i pomoći u širenju mađarskog jezika i drugih ugarskih obilježja. Još iste godine započeli su sa sustavnom borbom protiv dostignuća novog preporodnog pokreta. Tako je u [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatskoj i Slavoniji]] osnovana Horvatsko-vugerska stranka (također i „horvatsko-ungerska“) čiji će sljedbenici u narodu biti poznati kao „mađaroni.“ Stranka je utemeljena po uzoru na Liberalnu i Konzervativnu stranku plemstva u Ugarskoj. Reagirajući na to, ilirci osnivaju Ilirsku narodnu stranku, koja će nakon zabrane ilirskoga imena [[1843]]. biti nazvana [[Narodna stranka]]. U Ugarskoj se borba vodila između konzervativaca koji su dominirali gornjim domom Ugarskoga sabora i liberala koji su dominirali donjim domom. Pritom su konzervativci imali pomirljiviji odnos prema hrvatskim zahtjevima, dok su liberali u tome imali tvrđi stav. Tako su narodnjaci surađivali s mađarskim konzervativcima, a mađaroni s liberalima. Tako su se povremeno i hrvatski mađaroni nazivali liberalima, premda su zastupali konzervativnu politiku zatvorenosti u horvatsko-kajkavski prostor i privilegije.
Svoj su oslonac pripadnici Horvatsko-vugerske stranke našli u seljačkom plemstvu iz [[Turopolje|Turopolja]] koje se bojalo centralne austrijske vlasti i oporezivanja plemstva, što je bilo utemeljeno na iskustvu Ilirskih pokrajina. U srpnju [[1845]]. kad je obnovljena [[Zagrebačka županija (1868.-1918.)|Zagrebačka županija]] dolazi do najsnažnijeg sukoba između mađarona i narodnjaka. Tada su mađaroni na svoju stranu u županijskoj skupštini pridobili turopoljske seljake-plemiće, te osvojili većinu. [[29. srpnja]] [[1845]]. izbili su neredi na [[Markov trg|Markovu trgu]] u [[Zagreb]]u, a u sukobu s vojskom poginulo je 13 ljudi i ranjeno 27, većinom narodnjaka (vidi ''[[Srpanjske žrtve]]'').
Iste godine narodnjaci pobjeđuju u izborima za [[Hrvatski sabor]], a njihove pozicije postaju sve liberalnije. S druge strane, mađaroni sve više jačaju svoje pozicije u [[Virovitička županija|Virovitičkoj županiji]] koja je obuhvaćala veliki dio [[Slavonija|Slavonije]], uključujući i [[Osijek]]. U toj su županiji svi bogatiji feudalci prešli na mađarsku stranu. Ipak, [[4. rujna]] [[1848]]. održana je županijska skupšitna na kojoj su narodnjaci prevagnuli te su ukinuti mađarski zakoni, zabranjeno je i svako dopisivanje s mađarskim institucijama, čime je i u toj županiji zadan težak udarac mađaronima.
Upravo će se oko Virovitičke županije voditi najžešće borbe u doba [[Revolucija 1848.-1849.|Revolucije 1848.-1849.]], kad se strahovalo da bi [[revolucija u Mađarskoj 1848.|događaji u Ugarskoj]] mogli imati negativne posljedice za Hrvate. U tome je važnu ulogu ima [[Josip Jelačić]] kojega su podržavali narodnjaci. Mađaroni su mu se na sve načine nastojali suprotstaviti, no na Jelačićevoj je strani tada bila i politika [[Beč]]a, te su raskinute veze Hrvatske i Mađarske, a Hrvatska je podložna izravno Beču. Po završetku revolucionarnih događaja uveden je u čitavoj Monarhiji strogi režim [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]], a stranačko je djelovanje zamrlo.
==Stranka unionista==
Austrijskim gubicima na talijanskom bojištu, car [[Franjo Josip I., car Austrije|Franjo Josip]] bio je prisiljen [[15. srpnja]] [[1859]]. proglasiti [[Luksemburški manifest]] kojim je najavio opsežne promjene u upravljanu Monarhijom i kraj Bachova apsolutizma. Ban [[Josip Šokčević]] ([[1860]].-[[1867]].) tada je ovlašten pripremiti izbore za novi Sabor. U tom razdoblju, koje je prethodilo [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskoj]] i [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarskoj nagodbi]], narodnjaci, koji su u Saboru imali većinu, zagovarali su povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetan savez s Ugarskom, u kojem bi Hrvatska imala tek neznatnu autonomiju, dok se protivila užem povezivanju s Austrijom. Tu su stranku predvodili [[Mirko Bogović]], [[grof]] [[Julije Janković]], [[Ljudevit Vukotinović]] i drugi. U Saboru je još bila zastupljena i [[Stranka prava]], na čelu s [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]], koja se zauzimala za hrvatsku samostalnost. Beč se prvotno protivio novom povezivanju Hrvatske s Ugarskom, te je podržavao [[Ivan Mažuranić|Ivana Mažuranića]] i njegovu Samostalnu narodnu stranku, koja je zagovarala izravnu ovisnost o Austriji.
Na izborima [[1865]]. Mažuranićevi samostalci teško su poraženi od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj Hrvatske u doba preustroja Monarhije. U sklapanju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] narodnjaci nisu htjeli sudjelovati, pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist [[Levin Rauch]]. Na sljedećim izborima održanima u svibnju [[1869]]. godine nasuprot trinaestorici unionista i jednom pravašu Narodna stranka dobiva čak 51 mandat. [[1870]]. godine ban Rauch dao je izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, zbog čega je bio na kraju prisiljen podnijeti ostavku na bansku službu.
==Nastavak pokušaja mađarizacije i ban Khuen-Héderváry==
Mađarizacija je postupno nastavljena osobito u vrijeme banovanja narodnjaka [[Josip Pejačević|Josipa Pejačevića]], a i sama Narodna stranka postaje sve popustljivija prema takvoj tendenciji. Nakon narodnog otpora takvu stanju na bansku stolicu potavljen je [[Károly Khuen-Héderváry]], a u dvadeset godina njegova režima u Saboru je uvijek bila narodnjačka većina (izbori su održani [[1884]]., [[1887]]., [[1892]]., [[1897]]. i [[1901]].), a Khuen-Héderváry služi se njome u daljnem jačanju mađarskog utjecaja. Na taj će si način i Narodna stranka priskrbiti etiketu mađaronske. Istina je bila i da Hrvatska i Slavonija u tom razdoblju doživjela znatan gospodarski rast, te bitno odskočila svojim razvojem od tadašnje [[Dalmacija|Dalmacije]] koja je bila izravno pod Austrijom. To je navelo i neke vodeće hrvatske intelektualce, poput [[Isidor Kršnjavi|Ise Kršnjavoga]] da blisko surađuju s Khuenom Héderváryjem. U opoziciji mađaronima bit će [[Stranka prava]]. Takvo je stanje zaustavljeno općom narodnom pobunom [[1903]]. godine, povodom odbijanja ugarske strane da se poveća hrvatski proračun, uslijed čega su se autonomni poslovi (unutrašnja uprava, [[pravosuđe]] i školstvo s bogoštovljem) našli pred [[bankrot]]om. Pobuna je isprva ugušena u krvi, a neorganizirani otpor zamro je početkom kolovoza [[1903]]., no ti događaji ipak nisu ostali bez odjeka. Na vijest o događajima u Hrvatskoj i Slavoniji, reagirali su Hrvati u [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Istra|Istri]], te su po kućama izvješene crne zastave, po crkvama su služene [[misa zadušnica|mise zadušnice]] za pokojne, organizirani su prosvjedi i skupljanje novca za žrtve, a caru su slani prosvjedni brzojavi. O krvavim se događajima pisalo i u [[Europa|europskom]] tisku.
== Vidi još ==
*[[Narodna stranka]]
==Literatura==
*Dinko Šokčević, ''Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata: kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga'', Naklada Pavičić: Zagreb [[2006]].
*Tihomir Cipek - Stjepan Matković, ''Programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914.'', Disput: Zagreb, [[2006]].
[[Kategorija:Povijest Hrvatske 1790.-1918.]]
[[Kategorija:Povijesne političke stranke]]
| |||