Vladimir Vidrić: razlika između inačica

Potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prilikom posjeta [[Franjo Josip I.|cara Franje Josipa]] 1895. godine spalila [[Mađarska|mađarsku]] zastavu. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "[[Vienac|Viencu]]". Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine.

 

 

Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom [[mit]]skom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i [[mitologija|mitološkog]] svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio [[impresionizam|impresionist]] s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža", "Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva. Suvremenici, npr. [[Antun Gustav Matoš|A. G. Matoš]], prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima. Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je [[Ivo Frangeš]]: "Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine."