Rimska književnost: razlika između inačica

 

== Pretknjiževno doba (do 240. st. e.)==

Rimljani su za početak svoje književnosti uzimali 240. godinu st. e. O stvaralaštvu prije toga znamo veoma malo, ali prema njegovim ostacima i zapisima kasnijih rimskih pisaca možemo zaključiti da u tom periodu prevladavaju usmeni oblici narodnog stvaralaštva, kada se latinska pismenost tek rađa i kada se samo naziru počeci poetskog izraza. Tu spadaju razne »pjesme« koje su Rimljani nazivali zajedničkim imenom ''carmĭna'' i koje su bile pretežno religijsko-obrednog, gozbenog ili šaljivog karaktera. Među prve spadaju ''Arvalska pesma'' (''Carmen Arvāle'', prema ''arvum'' »njiva«), koju je svećenički zbor nazvan ''fratres Arvāles'' pjevao u mjesecu maju tokom ophoda po poljima; te ''Carmen Saliāre'' (''salīre'' »skakati«), koju su plešući u oružju pjevali svećenici ''Salii'' u čast boga Marsa. Ove su pjesme izvođene u autentičnom italskom metru, koji po starom seoskom božanstvu Saturnu nosi ime saturnski stih. Među obredne pjesme spadala su i razna zaklinjanja (''examenta'') i tužbalice (''neniae'') koje su se izvodile na sahranama. I nadgrobni natpisi (''elogia'') bili su sastavljeni u saturnskom stihu. Slavne ličnosti slavljene su u gozbenim pjesmama (''carmĭna convivalia'') i pjesmama koje su vojnici pjevali u [[trijumf]]u (''carmĭna triumphalia''). Trijumfalne pjesme često su po sadržaju bile rugalice na račun pobjednika s namjerom da se »umanji« njegova slava koja bi kod bogova mogla izazvati zavist.

 

 

Treći uz Andronika i Nevija koji je stvarao u više književnih rodova bio je [[Kvint Enije]] (''Quintus Ennius'', 239―169. st. e.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epičar. U epu ''Anali'' (''Annāles'', 18 knjiga) opisao je povijest Rima od Eneje do suvremenih događaja. On je odbacio stari saturnski stih i uveo grčki heksametar, koji će se otada učvrstiti u mnogim pjesničkim formama rimske književnosti. Zbog svog sadržaja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umjetničkog jezika obogaćenog mnogim stilskim figurama, ''Anali'' su do pojave Vergilijeve ''Eneide'' bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dvije palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrađuje teme iz trojanskog ciklusa ugledajući se na velikog grčkog tragičara Euripida. Enije je u rimsku književnost uveo satiru (''satūra''), koja još nema satirično obilježje, već je to zbirka pjesama različitog sadržaja u različitim metrima. Napisao je i didaktičko-filozofski ep ''Epiharm'' (''Epicharmus'') i prozno djelo u kojem racionalno i antropološki tumači porijeklo bogova pod naslovom ''Euhemer ili sveta povest'' (''Euchemĕrus sive sacra historia'').

U ovom je razdoblju rimska dramska književnost doživjela svoj najveći procvat. To se prvenstveno odnosi na komediju, i to palijatu. Najistaknutiji komediografi čija su nam djela sačuvana bili su Plaut i Terencije. [[Tit Makcije Plaut]] (''Titus Maccius Plautus'', 254/251. ― 184. st. e.), najveći rimski komediograf, bio je rodom iz Sarsine u Umbriji. Od oko 130 komedija sačuvano je 20 cijelih i jedna fragmentarna. Među najpoznatijima su: ''Blizanci'' (''Menaechmi''), u kojoj iz sličnosti dvojice blizanaca proizlaze raznovrsne peripetije; u ''Hvalisavom vojniku'' (''Miles gloriōsus'') nadutog oficira nasamario je njegov rob; ''Ćup'' (''Aulularia'') obrađuje lik škrtog starca koji ljubomorno čuva ćup s novcem. Od ostalih se ističu: ''Amfitrion'', ''Lažljivac'', ''Zarobljenici'', ''Avet'' i dr. Plaut je tematiku i likove preuzimao uglavnom iz nove atičke komedije, čiji je glavni predstavnik Menandar, ali ih je prilagođavao rimskoj publici i obogaćivao elementima italske lakrdije i narodne farse. Glavna Plautova snaga je u stvaranju tzv. komedije intrige, u kojoj se komični efekti postižu verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama. Živahan humor, izražen narodnim govorom umjetnički dotjeranim bogatim stilskim figurama, učinio je Plauta ljubimcem rimske publike čija su djela i kasnije imala ogroman utjecaj na razvoj [[Europa|europske]] komedije.

Drugi velikan rimske palijate, [[Publije Terencije Afer]] (''Publius Terentius Afer'', oko 195 ― 159. st. e.), bio je rodom iz Kartage. U početku rob, kasnije oslobođen, pripadao je književnom krugu Scipiona Afričkog Mlađeg, u kojem se posebno njegovala naklonost prema grčkoj kulturi. Sačuvano je svih njegovih šest komedija. Posebno se ističu dvije: ''Evnuh'' (''Eunŭchus'') i ''Braća'' (''Adelphoe''). U prvoj zaljubljeni mladić uspijeva da dođe do djevojke prerušen u eunuha, a u drugoj je prikazana suprotnost dva brata, od kojih je jedan u liberalnom duhu, a drugi u konzervativnom. Terencije se mnogo čvršće od Plauta drži grčkih originala, ali nema onu Plautovu komičnu snagu, već su mu komedije ozbiljnije, obojene moralom, sentimentalnošću i helenističkom uglađenošću.

 

 

=== Ciceronovo doba ===

Od proznih književnih rodova vrhunac dostiže govorništvo, čemu su doprinijela društvena previranja nakon Suline diktature koja će dovesti do propasti republike. Najveći rimski govornik, po kojem ovo doba i nosi ime, bio je [[Marko Tulije Ciceron]] (''Marcus Tullius Cicĕro'', 106―43. st. e.), rodom iz Arpina. Ravoj latinskog jezika i stila dostigao je u Ciceronu svoj vrhunac. Nijedan rimski autor nije na europsku kulturu sve do naših dana izvršio tako veliki utjecaj kao Ciceron. Kao književnik svestranih interesa ostavio je opus koji se dijeli u četiri grupe: 1. govori, 2. retorska djela, 3. filozofska djela i 4. pisma.

 

 

Književnici se okupljaju u krugove na čijem čelu stoje ugledne ličnosti iz javnog života, koje njihov rad podupiru riječju i naročito materijalno. Najpoznatiji je bio krug oko bliskog Augustovog saradnika [[Mecenat]]a (''Gaius Cilnius Maecēnas''), čije je ime postalo opća imenica [[mecena]] i počelo da označava svakog pokrovitelja kulturnog i naučnog rada. Na čelu drugog kruga bio je filolog i antikvar [[Mesala]] (''Marcus Valerius Mesalla Corvīnus''), a treći je vodio [[Azinije Polion]] (''Gaius Asinius Pollio''), koji je osnovao prvu javnu biblioteku u Rimu i uveo javna čitanja književnih djela (''recitationes'').

Mecenatovom krugu pripadao je prvi veliki pjesnik ovoga doba i jedan od najvećih pjesnika rimske i svjetske književnosti [[Vergilije|Publije Vergilije Maron]] (''Publius Vergilius Maro'', 70―19. st. e.), rodom iz okoline Mantue. Mladalačka zbirka pjesama, od kojih neke nisu njegove, poznata pod naslovom ''Vergilijev dodatak'' (''Appendix Vergiliāna''), pokazuje još očigledan utjecaj neoterika. Prvo djelo koje ga je proslavilo bile su ''Pastirske pjesme'' (''Bucolĭca'' ili ''Eclŏgae''), zbirka od deset idila sastavljenih po ugledu na grčkog pjesnika Teokrita. Bukolska poezija prikazuje ljubavne doživljaje pastira i slavi seoski život. Ali za razliku od Teokrita, kod kojega su lica pravi pastiri, u Vergilijevim se pastirima većinom skrivaju ličnosti iz tadašnjeg rimskog života, kroz čija se osjećanja prelamaju burna zbivanja iz građanskih ratova četrdesetih godina 1. stoljeća st. e. Te su pjesme, dakle, alegorije, a pejzaž legendarne Arkadije samo je pjesnikovo utočište od burnih političkih zbivanja.

 

 

Posljednje, najveće i najpoznatije Vergilijevo djelo jeste ep ''[[Eneida]]'' (''Aenēis'') u dvanaest knjiga. U njemu je opjevana priča o trojanskom junaku Eneji, koji po zadatku bogova dolazi u Italiju u Lazio i nakon pobjede nad rutulskim kraljem Turnom u zajednici sa starosjedeocima osniva novu postojbinu i tako postaje praotac Rimljana. Koristeći se ovom temom Vergilije, spajajući mit sa suvremenošću, uzvisuje rod Julijevaca, koji navodno potiče od Enejinog sina Jula, te pjeva o slavi rimskoga naroda. Veliki Homerov utjecaj vidi se u obradi pojedinih epizoda i likova, u izboru pojedinih riječi i naročito u kompoziciji epa (1―6. knjiga prema [[Odiseja|''Odiseji'']], 7―12. knjiga prema [[Ilijada|''Ilijadi'']]). Vergilije je rano postao školski pisac, a njegov utjecaj na razvoj europskog pjesništva bio je ogroman.

Drugi veliki pjesnik Augustovoga doba bio je [[Horacije|Kvint Horacije Flak]] (''Quintus Horatius Flaccus'', 68―8. st. e.), rodom iz Venusije u južnoj Italiji. I on je pripadao Mecenatovom krugu u koji ga je uveo Vergilije. Horacije se u književnosti pojavio ''Epodama'' i ''Satirama''. Naziv ''Epode'' (''Epōdon libri'') dobila je zbirka od 17 pjesama po tome što je većina napisana u jampskim epodama, dvostisima sastavljenim od jampskog trimetra i jampskog dimetra, od kojih se ovaj drugi prema grčkom zvao ''epoidos'' (»pripev«). Sam pjesnik zvao ih je ''Jambi'' (''Iamboi'') i u njima je, ugledajući se na grčkog pjesnika Arhiloha, tonom lične poruge protiv izopačenih pojedinaca rimskog društva, protestirao naročito protiv bezumlja građanskog rata.

 

 

Posebno mjesto u rimskoj poeziji pripada [[Rimska ljubavna elegija|elegiji]]. Elegija je pjesma u elegijskom distihu koja je nastala u Grčkoj i obrađivala raznovrsne sadržaje. Aleksandrijski pesnici unose u nju neke intimne teme, ali joj tek rimski pesnici daju današnji smisao, jer u njeno središte stavljaju ljubav. U Augustovo doba elegija doživljava snažan procvat. Njenim začetnikom smatra se Vergilijev prijatelj [[Gaj Kornelije Gal]] (''Gaius Cornelius Gallus''), čija je zbirka elegija u četiri knjige izgubljena. Najznačajniji su elegičari Tibul, Propercije i Ovidije. [[Albije Tibul]] (''Albius Tibullus'', oko 50―19. st. e.) pripadao je Mesalinom književnom krugu. Od elegija sakupljenih u tri knjige ''Tibulovog zbornika'' (''Corpus Tibulliānum'') nisu sve njegove, već su im autori i pjesnik [[Ligdam]] i jedina rimska pjesnikinja [[Sulpicija]]. Tibulovi stihovi izrečeni jednostavnim jezikom punim harmonije odišu melankolijom, žudnjom za jednostavnim životom i nostalgijom za prošlošću. Drugačiji je [[Sekst Propercije]] (''Sextus Propertius'', 49―15. st. e.). Od četiri knjige ''Elegija'' (''Elegiae'') prve tri posvećene su pjesnikovoj ljubavi Cintiji. Pozadinu ljubavi čine mitski prizori opisani naglašenom učenošću aleksandrijskih pjesnika. Značajno mjesto zauzima nekoliko tzv. »rimskih elegija« u 4. knjizi sa suvremenom i mitološkom tematikom.

Treći od elegičara, [[Ovidije|Publije Ovidije Nazon]] (''Publius Ovidius Naso'', 43. st. e. ― 18. n. e.), rođen je u Sulmonu u srednjoj Italiji. Mladalačke ljubavne elegije u tri knjige, pod naslovom ''Ljubavi'' (''Amōres''), bile su posvećene Korini, vjerojatno fiktivnoj osobi. Istom razdoblju pripada i zbirka ljubavnih pisama (''Epistŭlae'' ili ''Heroĭdes''), koja tobože mitske junakinje pišu svojim muževima ili draganima. Osim izgubljene tragedije ''Medeja'' i djela ''O kozmetici« (''De medicamĭne faciēi''), tu su još i tri knjige ''Ljubavne vještine'' (''Ars amatoria'') u kojima se u ironično-didaktičnom tonu, ali s Ovidiju prirođenom lakoćom izraza, daju uputstva muškarcima i ženama kako moraju postupati da bi imali uspjeha u ljubavi.

U zreloj dobi Ovidije je stvorio svoje najveće i najpoznatije djelo »Preobraženja« ili ''Metamorfoze'' (''Metamorphōses''). To je didaktički ep u 15 knjiga, u kojem dolazi do izražaja sva pjesnikova vještina kao pripovjedača, prozračni stil i lakoća građenja stihova. U njemu je sakupljeno oko 250 mitskih priča koje završavaju nekim preobraženjem, tj. čudesnim transformacijama koje objašnjavaju postanak vode, stijenja, biljaka, životinja, zvijezda ili nekih njihovih osobina. Priče su poredane kronološkim redom u tematske cikluse, vješto povezane i pune dramatične napetosti i patetike.

U ovom razdoblju prozna produkcija gotovo je jednako brojna kao i pjesnička. Za prozno stvaralaštvo karakteristična je reakcija na Ciceronov klasičan prozni stil, napuštanje obrazaca grčke književnosti, povratak rimskim piscima iz arhajskog doba, ali i stvaranje inovacija u stilu, jeziku i književnim rodovima. U rimskoj književnosti nastaju basna, [[roman]] i epigram. Poetski jezik prodire i u prozu, a dolazi i do preklapanja književnih rodova. Mnogi pisci nisu više Rimljani ili Italici, već potiču iz provincija.

 

 

Glavni je predstavnik »novog stila« [[Seneka]] (''Lucius Annaeus Senĕca'', oko 4. st. e. ― 65. n. e.), od koga nam je sačuvano devet tragedija s mitološkim temama, pretežno prema Euripidovim motivima, koje nisu bile namijenjene za scensko izvođenje već za javno recitiranje. Također je napisao ''Dijaloge'' (''Dialŏgi'', u 12 knjiga), rasprave iz praktične filozofije koje zapravo većinom nisu u dijaloškom obliku. Važno mu je djelo ''Naturāles questiōnes'', u 7 knjiga, koje obrađuje teme iz fizike, meteorologije i koje je kroz čitav srednji vijek služilo kao glavni prirodoslovni udžbenik. Najboljim djelom smatraju se njegova pisma (''Epistŭlae morāles ad Lucilium''), u kojima se daju mnogobrojni praktični i etički savjeti o tome kako treba voditi pravedan i sretan život. Bez pandana u antičkoj književnosti jeste njegova satira ''Igra o Klaudijevoj smrti'' (''Ludus de morte Claudii''), u nekim rukopisima nazvana i ''Pretvaranje u tikvu'' (''Apocolocyntōsis''), u kojoj se oštrim tonom s puno jakog humora ismijava tek preminuli car Klaudije.

 

== Kasnoantičko doba (117―529. n. e.)==

Za ovo je razdoblje karakteristično još veće udaljavanje od klasičnih uzora. Iako se ovaj period često naziva »razdobljem propadanja«, on obiluje književnom produkcijom, među kojom također ima nekoliko važnih djela. Povjesničar [[Svetonije]] (''Gaius Suetonius Tranquillus'', oko 70―oko 150) u 12 knjiga ''Života careva'' (''De vita Caesărum'') napisao je biografije dvanaest careva od Cezara do Domicijana. Bez velike književne vrijednosti i povijesne kritičnosti djelo je popularnog karaktera, puno anegdota i tračeva iz dvorskoga života. Određenu vrijednost kao povijesnom izvoru daju citati originalnih službenih dokumenata. Od ostalih brojnih spisa fragmentarno je sačuvan zbornik ''O znamenitim ljudima'' (''De viris illustrĭbus''), u kojem su po tematskim cjelinama iznijete biografije rimskih pjesnika, filozofa, govornika, povjesničara itd. Sačuvan je dio odjeljka ''De grammatĭcis et rhetorĭbus'' i ''De poētis''.