Umjetnost starog Rima: razlika između inačica

'''Rimska umjetnost''' podrazumijeva umjetničku produkciju starih [[Rimljani|Rimljana]] od 9. st. pr. Kr. do pada [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnog rimskog carstva]] [[476.]] godine

 

==Drevni Rim==

{{Legenda|#cd5c5c|[[Rimska Republika]] 510.-40. pr. Kr.}}

{{Legenda|#800080|[[Rimsko Carstvo]] 20.-360.}}

==Izvori rimske umjetnosti==

 

{{glavni|Etrurska umjetnost}}

[[Predrimske civilizacije]] Italije u razdoblju kraljevstva uvelike utječu na razvoj umjetnosti Rima.

Od 3 st. pr. Kr. [[Etruščani|Etrurski]] gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija [[Etrurska umjetnost|Etrursku kulturu]].

 

U kasnijem razdoblju [[Rimska Republika|Republike]] [[Rimljani]] vremenski produljuju i prostorno šire grčku umjetnost. [[Umjetnost drevne Grčke|Grčka umjetnost]] je svoj utjecaj na rimske narode isprva vršila iz brojnih grčkih [[kolonija]] na Italskom tlu. Taj utjecaj je bio jak iako su Rimljani imali zakon protiv pretjerane javne potrošnje i osobne raskoši. Od 339. pr. Kr., kada su se riješili sukobi [[Patriciji|patricija]] i [[Plebejci|plebejaca]], nastalo je društvo koje je bez obzira na obiteljsko podrijetlo počelo da umjetnost shvaća kao znak društvenog statusa. Za vrijeme [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]] (334.-323. pr. Kr.) nastaje oponašanje klasičnog i [[Helenizam|helenističkog]] grčkog stila. To je se pojačalo trgovinom i ratovima, putem kojih su u Rim stizala predivna umjetnička djela (osvajanje [[Sirakuza|Sirakuze]], 212. pr. Kr.) i nastala je kolekcionarska strast za grčkim umjetninama. Čak što više, većina umjetnika koja je radila u Rimu za vrijeme Republike (509.-27. pr. Kr.), i do kraja [[Rimsko Carstvo|Carstva]] (27. pr. Kr. – 395. g.) bili su podrijetlom iz Grčke. Oni na svoje kopije nisu potpisivali svoja imena nego imena originalnih umjetnika po čijim je originalima kopija i nastala.

 

==Odlike rimske umjetnosti==

 

O rimskoj umjetnosti se obično govori kao o umjetnosti jednog naroda, ali u tijeku proširenja teritorija pod rimskom vlašću u redove Rimskih građana primorani su i pripadnici drugih naroda. Tako su u rimskim kolonijama živjeli mnogi rimski građani koji su taj naslov stekli služeći u rimskoj vojsci. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u doba Carstva. Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost; luksuz za bogataše, ili oznaka rimske dominacije.

 

I u rimskoj umjetnosti postoje dvije faze:

* '''klasična rimska umjetnost''' (1. st. pr. Kr. - 2. st.)

Samostalnost rimskog [[kiparstvo|kiparstva]] i [[slikarstvo|slikarstva]] se može dovesti u pitanje, ali rimska [[arhitektura]] je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku sumnju u njenu bitnost.

 

==Urbanizacija==

 

Prije arhitekture, Rimljani su bili poznati [[građevina]]ri. Iza njih su ostali brojni [[most]]ovi, [[brana|brane]], [[kanal]]i, popločane [[Cesta|ceste]] i općenito brojna inženjerska remekdjela koja su bila rasijana po cijelom Rimskom Carstvu.

Prva cesta, ''Via Appia'' iz 312. pr. Kr., protezala se 300 km od Rima do Capue; kasnije su Rimljani popločali do 5000 000 km cesta i oko 1500 urbaniziranih gradova.

==Arhitektura==

 

Uzimajući grčke elemente [[Rimljani]] su stekli preduvjete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je [[luk]] i [[svod]] bez kojih ne bi postojala [[arhitektura]] [[Zapadna umjetnost|zapada]].

 

Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnosti (do 16 m). Redanjem lukova u istom smjeru dobiva se bačvasti ili lučni svod (do 20 m). Križanje dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º stvara križni svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se [[kupola]] (najpoznatija je [[Hadrijan]]ova kupola [[Panteon]]a, 43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to je [[cement]] (''cementum'', oko 4. st. pr. Kr.).

 

Arhitektonska djela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski [[akvadukt]]i. Jedan od najljepših primjera je '''[[Pont du Gard]]''' ([[Nimes]], [[Francuska]]), 19. pr. Kr. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju široku dolinu ne govore samo o graditeljskom umijeću Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio vječna inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim [[ritam|ritmiziranjem]] najmanjih lukova na trećem horizontalnom pojasu akvadukta.

 

Rimljani trg okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – [[Bazilika|Bazilike]], to su jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda [[stup]]ova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u vrijeme vrućina i kiša. Bazilika je pravokutnog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, tržnice, sastanci i dr. Tlocrt longitudinalne građevine će preuzeti [[kršćanstvo]] za oblik svoje sakralne bazilike, koja mora biti izdužena i podijeljena na 3 broda.

 

Stambene zgrade su bile samostalne kuće (''domus''), stambena zgrada višekatnica (''cenacule'') ili stambeni blokovi (''insulae'' = otoci) koje su obično imale 4 kata, a nerijetko i do deset katova.

 

U '''carske palače''' čak uvode i podno grijanje (''hipocastum''), kao u '''Vespazijanovoj vili''' na [[Brijuni|Velikom Brijunu]].

 

'''Terme''' su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom, kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim zrakom, parne kupaonica, vestibula, prostora za razgovor, sobe za vježbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života. Tlocrtni kompleksi rimskih termi su ujedno najkompliciraniji i najuspješniji primjeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti.

Najveće rimske terme su '''[[Karakala|Karakaline]] terme''', građene od [[212.]] do [[223.]] Bili su to golemi prostori nadsvođeni križnim svodovima u rasponima od 25 m, bogato ukrašeni [[mozaik|mozaicima]], štukaturama, i posebice novim razigranim arhitektonskim elementima koji se mogu vidjeti iz njenog složenog plana.

 

Što se tiče '''[[kazališta]]''' (''[[teatar]]''), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je ''skena'' prelazi u prvi plan, a u ''orkestri'' sjede rimski odličnici. Rimska kazališta se uvelike razlikuju od grčkih, prije svega u tome što su [[Grci]] iskorištavali prirodnu padinu brijega za pravljenje mjesta za sjedenje, dok su Rimljani gradili sjedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene (scene) zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.

 

==Skulptura==

 

Počeci rimske skulpture oslanjaju se na [[Etrurska umjetnost|etruščansku]] skulpturu ili su doslovna kopija grčkih majstora u mramoru. Dok su u [[Umjetnost stare Grčke|klasičnoj Grčkoj]] interesi bili usredotočeni na traženje, oblikovanje općeg, idealnog ljudskog lika, u rimskoj je umjetnosti akcent na prikazivanju pojedinačnog, karakterističnog. To najbolje dolazi do izražaja u mnoštvu '''[[portret]]a rimskih građana''' (14 000 statua).

 

Najpoznatiji [[trijumfalni stup]] u Rimu je svakako '''[[Trajanov stup]]''' visok 38 m, (106. - 113.) podignut u spomen [[Trajan]]ovih osvajanja [[Dacija|Dacije]]. On je ukrašen od baze do vrha narativnim reljefima koji u vidu spiralne trake obavijaju stup i u plitkom reljefu prikazuju pobjedonosni rat protiv Dačana. Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakternost, čak i portretnost svakog lica, bogata igra svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubište, a na vrhu stubišta se nalazila skulptura Trajana (danas Sv. Petra).

 

Jedini sačuvani konjanički spomenik je onaj [[Marko Aurelije|Marka Aurelija]], rimskog cara, filozofa i pjesnika (161. - 180.). Na ovoj brončanoj skulpturi veliki oblici su sitnim detaljima spojeni na krajnje prirodan način. Ovo djelo bilo je uzor velikim konjaničkim skulpturama renesanse ([[Donatello]] i [[Andrea del Verrocchio]]).

 

'''[[Konstantin Veliki]]''', početak 4. st., mramor, visina 2,44 m, Kapitolski muzej, [[Rim]].

Kada Rimsko carstvo zapada u krizu, u 3. st., umjetnici na kasnim portretima iskazuju svojevrsnu krizu, tako oni izgledaju mistično. Rimski portret se sve više udaljava od objektivne slike stvarnog, a postaje sve više vidljivi simbol duhovne ličnosti. Tako '''portret cara [[Konstantin Veliki|Konstantina Velikog]]''', imperatora koji će priznati kršćanstvo i time, na izvjesno vrijeme, doprinijeti stabilnosti i jedinstvu Rima, je nezgrapan u omjerima i proporcijama, grub i neprecizan u pojedinostima i izrazito ukočena pogleda (kao da želi reći kako vidi sve i svakoga) - više uopćen portret cara nego njegov realističan prikaz. Ogromne, ozarene oči, masivno, nepokretno lice, ne govore nam mnogo o Konstantinovom stvarnom izgledu, ali nam govore veoma mnogo o tome kako je on gledao na sebe i svoje zvanje.

==Slikarstvo==

 

'''[[Bitka kod Issa|Bitka kod Issa]] [[Aleksandar Veliki|Aleksandra]] i [[Perzija]]naca''', [[mozaik]], kopija helenističkog originala iz 315. pr. Kr., [[Pompeji]], 2,7 x 5,1 m, Arheološki muzej, [[Napulj]].

Ova slika pokazuje izvjesnu kolekcionarsku strast Starih Rimljana koju su oni gajili za sve što je podrijetlom iz [[Stara Grčka|Antičke Grčke]]. Izuzetno velik i tehnički savršen podni mozaik ipak nema onu bitnu sastavnicu svakog umjetničkog djela – originalnost.

Rimsko slikarstvo sačuvano je u manjoj mjeri u Rimu, a ponajviše u [[Pompeji]]ma i [[Herkulanej]]u stradalim u prirodnoj katastrofi [[vulkan]]a [[Vezuv]]a i "konzerviranima" u pepelu. [[Slikarstvo]] se vjerojatno oslanjalo na [[Umjetnost stare Grčke|helenističko]] slikarstvo, iako od helenističkog slikarstva nije ostalo gotovo nikakvih tragova. Ipak, jedan veliki mozaik prikazuje helenistički motiv – "Bitka kod Issa" gdje [[Aleksandar Veliki]] pokorava perzijskog cara [[Darije III.|Darija]]. To je veličanstveni prizor potenciran snažnim pokretima ljudskog mnoštva; oblici su modelirani sjenama, a prostorna rješenja poznaju smjela skraćenja.

 

Mnoge imućne, pa i one ne tako imućne, građanske kuće bile su ukrašavane zidnim slikama ([[freska]]ma). Isprva te freske pokušavaju prikazati [[Iluzionističko slikarstvo|iluzionističku]] arhitektonsku [[Perspektiva|perspektivu]] s iluzijom mramornih ploča i dekorativnih [[stup]]ova koji uokviruju neobične poglede na plošne ili iluzionističke pejzaže (od 2. st. pr. Kr. do prve polovice 1. st. pr. Kr.), no iako prelijepih dometa, ta perspektiva je nevješta, a pokatkad i obrnuta.

 

Kasnije nestaje arhitektonskih okvira, a slike su slikane s velikom prirodnom uvjerljivošću. Iz druge polovice 1. st. pr. Kr. je i veliki [[friz]] u '''[[Vila misterija|Vili misterija]]''' u [[Pompeji]]ma. Na uskoj površini zelenog poda, a ispred crvene pozadine, koja je okomitim crnim prugama podijeljena na manja polja, nalazi se niz prizora iz nama nepoznatog obreda. Tijela u elegantnim pozama i raskošne draperije oslikane su sa dotad nepoznatom modelacijom i [[realizam|realizmom]], umijeće koje će se brzo zaboraviti dok se ponovno ne otkrije u [[Renesansa|renesansi]].

 

[[Portret]]i su u rimskom slikarstvu bili veoma rijetki (za razliku od [[skulptura]]), a najljepši su primjeri iz Fayuma u donjem Egiptu. Oni su slikani [[enkaustika|enkaustikom]] na drvenim pločama, veoma teškom tehnikom koja zahtijeva brzo slikanje, te zbog toga slike odišu izrazitom svježinom, a kako su imali ulogu grobnog priloga (iz staro-egipatske tradicije) savršeno su odgovarali da prikažu životnost portretiranog.

Ti najstariji očuvani portreti su sačuvani zahvaljujući prastarom egipatskom običaju da se portret preminuloga pričvrsti za njegovo mumificirano tijelo. Oni su očuvani jasnih i svježih boja zato što su rađeni u veoma trajnoj tehnici enkaustike koja se sastoji u boji rastopljenoj u toplom vosku. Ova tehnika je dozvoljavala slikanje od neprozirnih i gustih sve do prozirnih namaza.