Stojan Novaković: razlika između inačica

'''Stojan Novaković''' ([[Šabac]], [[1842]]. - [[Niš]], [[1915]].), srpski povjesničar, političar, filolog i povjesničar književnosti[[književnost]]i.

Učenik istaknutoga jezikoslovca [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], pod kraj [[1860-1869|60-ih]] i početkom [[1870-1879|70-ih]] postaje istaknuta ličnost u srpskome društvenom životu, poglavito u književnosti, politici i [[Jezikoslovlje|jezikoslovlju]]. Neki od međaša u njegovu životu su: urednik društvenoknjiževnog časopisa ''Vila'' (1865-1868), profesor Velike škole (prethodnice Beogradskoga sveučilišta) (1875-1880), ministar unutarnjih poslova, veleposlanik u Petrogardu[[Petrograd]]u, Parizu[[Pariz]]u i Istambulu[[Istanbul]]u, ministar vanjskih poslova i predsjednik srpske vlade (1896, 1909). Bijaše predsjednikom Narodnjačke stranke, a u društvenom i političkom životu Srbije obnašao je i druge funkcije.

Iako je Novakovićeva politička karijera impresivna, ono po čem će se pamtiti poglavito je njegova književna i znanstvenopovijesna djelatnost. Daničićev učenik, na tragu velikoga učitelja napisao je prijeglednu i sustavnu gramatiku [[Srpski jezik|srpskoga jezika]], koja obuhvaća dijelove [[Fonetika|fonetike]] i [[Fonologija|fonologije]], [[Morfologija|morfologiju]] i [[Sintaksa|sintaksu]]. To djelo je izlazilo u više dijelova, a kompletirano je kao ''Srpska gramatika'', [[1894]]. Još ne u struji mladogramatičarske škole (koja je onda dominirala svjetskim jezikoslovljem), Novakovićevo je djelo najpotpunija srpska gramatika do kasnijih studija Aleksandra Belića i Mihaila Stevanovića u prvoj polovici 20. stoljeća. Kao povjesničar književnosti skupio je opsežnu ''Srpsku bibliografiju'', [[1869]], s popisom djela 18. i 19. stoljeća, a njegova ''Istorija srpske književnosti'', [[1867]], uradak je, po nekim značajkama, dubiozne vrijednosti: nesporno sistematičan i pouzdan u prikazu srpske književnosti, u njen je korpus ubrojio i nemali dio hrvatske pisane i književne baštine, postavši tako jednim od začetnika jezičnopovijesnih presizanja koja su dominantna u srpskoj književnojezičnoj kulturi i danas. Novakovićevo je pak djelo u izdavanju kapitalnih djela srpske jezične baštine neupitno: to se prije svega odnosi na pretisak ''Zakonika Stefana Dušana'', [[1870]], te na veći dio (opet, uz spomenute izuzetke) ''Srpskih spomenika XV-XVIII veka''', [[1875]]. Među historiografskim i [[Etnologija|etnološkim]] studijama ističu se ''Narodna tradicija i kritička istorija'', [[1880]], ''Srbi i Turci XIV i XV veka'', [[1893]]. i ''Vaskrs države srpske'', [[1904]]. Novakovićeva bibliografija broji oko 400 znanstvenih, publicističkih i književnih djela.