Matija Mažuranić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
'''Matija Mažuranić''' ([[Novi Vinodolski]] [[1817]].- [[sanatorij]] u [[Feldhof|Feldhofu]] pokraj [[Graz]]a [[1881]].), [[Hrvatska|hrvatski]] književnik.
[[Image:Mmazuranic.jpg|thumb
Putopisac, brat poznatijeg [[Ivan Mažuranić|Ivana]], pisca ''Smrti Smail-age Čengića''. Polazio je [[Njemačka|njemačku]] školu u rodnome mjestu, završivši kovački zanat. Često putuje ([[Crna Gora]], [[Srbija]]), posebno u nekoliko navrata [[Bosna|Bosnom]]. Godine [[1841]]. ponovno je u Novom, bavi se i zanatom i [[poljodjelstvo]]m, ali i knjigom i uopće kulturnim pitanjima. Godine [[1847]]. nalazi se u [[Beč]]u, [[1848]]. ponovno u Bosni (u [[Sarajevo|Sarajevu]], na dvoru Fazli-paše Šerifije). Bosna i [[Orijent]] kao da su ga privlačili neodoljivom snagom. Sačuvana pisma govore a tome kako je Matija bio svjestan da zapušta ženu i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj [[1848]]., u jednom pismu braći kaže doslovno: “Ja ne znam kad ću se povratiti kući, jer sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren. [[Turska|Turci]] me jako ljube radi velike mudrosti, kako kažu, a [[raja]] sve većma i većma povjerenje u me stavlja, i otud ne more drugo slijediti nego [[mitra]] na glavi ili kolac u dupe”. Poslije Sarajeva otišao je Matija čak i do [[Carigrad]]a (iako se datumi ne mogu točno utvrditi), a legende tvrde i dalje, do [[Suez]]a i [[
Napisao je putopisnu prozu [[Pogled u Bosnu]] ([[1842]].), koja u trenutku pojave predstavlja vrhunac hrvatske književne umjetnosti riječi. Putujući [[1839]]. u Bosnu (od [[Karlovac|Karlovca]], [[Sisak|Siska]] i [[Kostajnica|Kostajnice]], preko [[Beograd]]a, pješice i na konju, do Sarajeva, [[Travnik]]a pa preko [[Romanija|Romanije]] do [[Zvornik]]a) - Mažuranić je na pučki način, bez ikakvih pobuda sa strane ili literarnih utjecaja, kao dobar poznavalac narodnog stvaralaštva, napisao djelo koje se čita i kao pustolovina i kao realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. U tom se putopisu isprepleću autorovi pogledi na odnose između Turaka i [[Bošnjaci|Bošnjaka]], [[islam]]a i [[Kršćanstvo|kršćanstva]], s opisima običaja i svakodnevnog života, slike [[vezir]]skih dvorova [[paša]] i [[aga]], ali i narodnih [[mehana]], razmišljanja o svakodnevnici života, smrti i ljubavi. Sve je to opisano živim pripovjedačkim nervom i skladnim narodnim jezikom.
Taj putopisni “biser hrvatske proze”, kako ga je nazvala kritika, nema ni patriotskih tirada ni naglašene utilitarne tendencije, bez obzira nato što su piščeva zapažanja o Bosni bila od velike koristi hrvatskim [[
==Djela==
|