Manihejstvo: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
m Bot: standardizacija
Redak 2:
 
== Nastanak, učenje i Manijeva smrt ==
[[Datoteka:Mani.jpg|thumbmini|rightdesno|150px|Mani, osnivaš manihejstva]]
Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije [[Sasanidi|Sasanida]], koja je vladala [[Iran|Iranom]] od 226. do arapske invazije 641.-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki - [[zoroastrizam]]) proglasili državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj religiji i njenom vjeronauku. Među takava učenja je, pored kršćanstva, svrstano i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuđivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje zoroastričke crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. godine na svirep način ubijen.
 
== Manihejstvo u Rimskom Carstvu i Dioklecijanovi progoni ==
[[Datoteka:ManichaeismSpread.jpg|thumbmini|leftlijevo|300px|Širenje manihejstva u Rimskom Carstvu i svijetu]]
Manijevo učenje se poslije njegove smrti proširilo iz Perzije u okolne zemlje i [[Rimsko Carstvo]], najprije u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], odakle je prešlo na [[Balkan]] i dalje u Evropu. Rimski imperator [[Dioklecijan]] je već 296. godine bio prisiljen da izda edikt kojim se osuđuje manihejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, ''"kao iznenadna kuga"'', provalili iz zemlje ''"neprijateljskih Iranaca"'' u Rimsko carstvo i tu prouzročili ''"brojne nevolje i tragedije"'' u želji da svrgnu velike bogove i odvrate ''"odabrani"'' rimski narod od svete im vjere. Od njih se treba čuvati, jer oni prijete da svojim ''"neljudskim postupcima"'' i ''"ludim iranskim običajima"'' zatruju ''"miroljubivi i nevini rimski narod"'', pa čak i ''"narod cijelog svijeta"''. Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo učenje se sve više širilo, posebno među obespravljenim slojevima stanovništva, kako na zapadu, tako i na istoku Rimskog Carstva. Invazijom Rimskog Carstva od strane različitih barbarskih plemena, padom njegovog zapadnog dijela, te ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je preplavilo evropske provincije Rimskog Carstva.
 
Redak 17:
== Manihejski dualizam i asketizam ==
 
[[Datoteka:The Manichaean Hall 03 Longxing temple.JPG|thumbmini|rightdesno|250px|Manihejski hram u Zhengding Hebei, Kina]]
Mani je zagovarao i živio asketski život, susprezajući se od jela i pića, pogotovo mesa i vina, koje je kasnije izričito zabranio, istovremeno propovijedajući vjeru u Boga kao svijetlu i pravu stranu manihejskog dualizma. Manihejski [[dualizam]] su činile dvije stranke: [[Bog]] i [[Sotona]]. Manihejski Bog je tvorac svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materijalnog i zavodljivog. Manihejci su život provodili teško radeći, ali su uvijek odvajali vrijeme za askezu i predano bogoslužje, istovremeno se susprezajući od jedenja mesa, pijenja vina i vođenja ljubavi. Vjernici su se dijelili na pročišćene pojedince i obične vjernike. Prvi su imali velike privilegije i bili su duboko poštovani i usluživani od strane običnih vjernika, te su život provodili u skromnim samostanima. Mani je zabranio zaklinjanje, proklinjanje, inicijaciju u vjeru, te posljednju pomast, jer je naučavao da je svaki pojedinac potpuno i izričito odgovoran za svoje postupke pred velikim Bogom. Mani je potvrdio postojanje života poslije smrti, ali ga nije izričito definirao, ostavljajući vjernicima da ga individualno protumače i da se u skladu sa sopstvenim tumačenjem ophode na ovom svijetu. U svome prijeziru prema materijalnom Mani je zabranio izgradnju raskošnih i bogatih [[samostan|samostana]] i bogomolja, pozlaćivanje i izradu ikakvih skulptura, te prikazivanje Boga i Sotone na slikama. Zbog toga su manihejski [[hram|hramovi]] često vrlo proste konstrukcije, bez skulptura i sa malo ili nimalo likovnih prikaza.
 
== Manihejska umjetnost i kultura ==
[[Datoteka:Manichaean wall painting from Chotcho.jpg|thumbmini|leftlijevo|250px|Manihejska freska iz Chotcha]]
Pošto je Mani strogo zabranio izradu skulptura i likovno prikazivanje Boga ili Sotone, njegovi sljedbenici su svoju želju za umjetničkim prikazima tema iz svoje vjere zadovoljavali slikanjem [[freska|freski]] koje su prikazivale prizore iz svakodnevnog i vjerskog života, te pjevanjem vrlo lijepih i melodičnih pobožnih pjesama. Skulpture, dakle, nisu izrađivali, a ukoliko je prikaz Boga bio nužan, pokušavali bi ga dočarati svjetlošću. Također, nisu prihvatali usporedbu prikaza i simbola [[Ahura Mazda|Ahura Mazde]] sa svojim Bogom.