Stefan Uroš IV. Dušan: razlika između inačica

'''Stefan Uroš IV. Dušan''' (1308 - 20 prosinac 1355) također znan kao '''Dušan Silni''' je bio kralj [[Srbija|Srbije]] od 1331 godine i car Srba i Grka od 1346 godine pa do svoje smrti. On je jedini pripadnik dinastije Nemanjića koji kasnije nije bio proglašen svetim.

Njegov otac je bio srpski kralj [[Stefan Uroš III]] poznatiji pod nadimkom Dečanski, a majka mu je bila bugarska princeza Teodora. Velika porodična veza s Bugarskom je dodatno ojačana pošto me je baka (majka Uroša III) također bila bugarska princeza.

Djetinjstvo budućeg cara je bilo veoma burno tako da nitko nije znao da li će ikada postati kralj. Podjela srpske države 1282 godine je trajala do smrti kralja [[Stefan Dragutin|Stefana Dragutina]] 1314 kada počinje rat dvije srpske države koji će trajati 10 godina. Pobjednik u ratu će biti tek Dušanov otac Uroš Dečanski koji je 1321 naslijedio krunu nakon što je 1314 zajedno s Dušanom bio prognan u [[Carigrad]]. Odlučujući trenutak za kasniji razvoj Dušanove države postaje [[bitka na Velbuždu]] između Srpski i Bugarskih snaga. Potpuna pobjeda snaga Dušanovog oca je označila slom Bugarske države koja će životariti još pola stoljeća do Turske aneksije

Samo 45 dana nakon pobjede Stefan Uroš III Dečanskog nad Bugarima Dušan je napravio puč, okrunio se za kralja Srbije i pogubio svog oca. Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu on se kao i otac i djed ženi bugarskom princezom 1332, a dvije godine potom objavljuje rat Bizantu[[Bizant]]u. Prva faza rata je bila uspješna s osvajanjem velikog dijela Makedonije zbog kupovine bizantskog generala, ali pod pritiskom bizantskog cara [[Andronik III. Paleolog|Andronika III.]] dio teritorija je vraćen kako bi bio zaključen mir. Taj mir će trajati do Andronikove smrti kada u Bizantu dolazi do anarhije i građanskog rata. Mudro koristeći novonastalu situaciju u Bizantu Dušan podupirujući najprije jednu, a potom drugu stranu anektira praktički bez borbe cijelu bizantsku sjevernu Grčku i Albaniju s izuzetkom Soluna[[Solun]]a. Prije završetka tih osvajanja 1348 godine on će se 1345 okruniti za cara Srba i Grka. Kako je samo papa ili carigradski patrijarh mogao nekog okruniti za cara, a obojica su to neupitno odbijali Dušan je najprije srpsku arhiepiskopiju digao na patrijarški status kako bi mogao biti okrunjen od patrijarha[[patrijarh]]a.

[[16. travnja]] [[1346]]. novoproglašeni patrijarh Joanikie II. je okrunio Dušana za cara Srba i Grka. Zbog te krunidbe Joanikie II. će ubrzo potom biti proklet od carigradskog patrijarha. S 1348 godinom kada srpska vojska osvaja bizantsku [[Tesalija|Tesaliju]] i [[Epir]] dolazi do kraja osvajanja. Pokušaj napada na Bosnu 1350 završava vojnim pobjedama, ali i izgubljenim ratom zbog pobune u grčkim područjima Dušanovog Carstva. Do konačnog kraja osvajanja dolazi katastrofalnim porazom srpskih snaga od turaka kod Didimotike 1352 godine.

Gotovo odmah nakon krunidbe Dušan je počeo raditi na novom zakoniku kojim bi se uredili odnosi između crkve i države, kao i odnosi između seljaka i feudalaca kao i ovih potonjih s carem. Po tom zakoniku središnja vlast u državi je pripadala caru koji je vladao uz pomoć državnog savjeta. U zakoniku je također napisano da je Srbija visoko centralizirana država, s zakonskim ovlastima koji se nalaze u rukama cara [http://www.dusanov-zakonik.co.yu/indexe.html] .

Smrt cara Dušana 20 prosinca 1355 godine dovodi ubrzo do raspada njegovog carstva pošto velikaši odbijaju priznati njegov sin [[Stefan Uroš V.|Uroša V.]] za vladara cijele države. Dušan je pokopan u prizrenskom[[prizren]]skom manastiru, a njegovi ostaci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u beogradsku[[beograd]]sku crkvu Svetog Marka.