Pasha: razlika između inačica

 

Pasha (grč. pasha, aram. pasha', hebr. pesa'h) jedan je od [[židovskih]] blagdana. To je spomen na izlazak, koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva. Nakon što su postali sjedioci, Izraelci su u [[Kanaanu]] ujedinili pashalnu večeru sa sedmodnevnim svetkovanjem blagdana Beskvasnih kruhova (macot). Potom je [[Jošija]] proveo centralizaciju bogoštovlja i odredio svetkovanje u središnjem svetištu u Jeruzalemu. U [[Isusovo]] vrijeme su se [[Mojsijevi]] vjernici sabirali u [[Jeruzalemu]] radi žrtvovanja i blagovanja janjeta.

 

 

Podrijetlo je tog imena sporno. Neki mu pripisuju tuđinsku [[etimologiju]], [[asirsku]] (pasa'hu, (umilostiviti) ili [[egipatsku]] (pa-s, sjecanje; oe-sah, udarac); all nijedna od tih pretpostavki nije sigurna. [[Biblija]] povezuje pesa'h s glagolom pasa'h, koji znaci ili hramati, ili izvoditi obredni ples oko žrtve ili pak, u prenesenom smislu, »skakati«, »prolaziti«, poštedjeti. Pasha jest prolazak [[Jahve]] koji je prošao iznad izraelskih domova.

 

U početku Pasha je obiteljski blagdan. Svetkuje se noću, o uštapu proljetne ravnodnevice, 14. dana mjeseca [[abiba]]. Jahvi se prinosi mlado od životinje što se izleglo te godine da se izmole Božji blagoslovi stadu. Žrtva je janje ili kozle, muško, bez mane, a pri žrtvovanju ne smije mu se prebiti nijedna kost. Njegovom krvlju poškropljen je ulaz svakog doma, u znak zaštite. Njegovo meso jedu u okviru brze gozbe što je uzvanici blaguju spremni za put. Ova domaća i [[nomadska]] obilježja daju naslutiti da je Pasha vrlo stara postanja: možda je to ona žrtva za koju su Izraelci molili [[faraona]] da im je dopusti svetkovati u pustinji, tada bi ona bila starija od Mojsija i izlaska iz Egipta.

 

Izbavljenje iz egipatskog jarma evocira se uvijek kad Izrael doživljava druga sužanjstva. Pod [[asirskim]] jarmom, oko 710. [[Izaija]] pozdravlja oslobođenje kao pashalnu noć u kojoj će Bog poštedjeti Jeruzalem, stotinu godina kasnije [[Jeremija]] slavi oslobođenje izgnanih 721. kao novi izlazak, a grčki jezik [[Septuaginte]] pojačat će izraz: kao točnu godišnjicu prvog oslobođenja; Bog kaže: 'Evo, ja vodim djecu Izraelovu u blagdan Pashe! (Jr 31,8) Pod babilonskim jarmom Jeremija tvrdi da će povratak 597. potisnuti izlazak u sjećanju Izraela. Drugi Izaija navješćuje svršetak izgnanstva kao odlučni izlazak koji ce zasjeniti okupljanje raspršenih koji će, osim toga, postati svjedok narodima i koji će s pashalnim Janjetom služiti kao pralik Spasitelja koji ima doći.

 

Pasha je, postala jednim od velikih hodočašća liturgijske godine. U židovstvu ona dobiva vrlo bogat smisao, sto ga do kraja razjašnjava [[Targum]] o Izl 12,42: Izrael izvučen iz ropstva podsjeća na svijet izvučen iz kaosa, na [[Izaka]] izvučena iz lomače i čovječanstvo što ga očekivani [[Mesija]] izvlači iz bijede. Te perspektive nalaze u Bibliji mnogobrojne oslonce. Stvaranje i otkupljenje doista se često povezuju, osobito u velikom uskrsnom Halelu: Ako Bog može razdvojiti [[Crveno more]], može to zato sto je u početku razdvojio iskonski ocean. Spasiti [[Jakovljeve]] sinove, može to zato sto je najprije spasio njegove pretke. [[Abraham]], smatra se, očekuje izlazak, a zalog tog izlaska za nj je [[Izakov]] spas. Izak pak, smatra se, prinesen je na [[Sionu]], kao i kasnije pashalno janje, on je pošteđen od mača, kao kasnije Izrael. Izaka je spasio ovan, Izraela janje; Izak svojim [[obrezanjem]] prolijeva krv, krv već bogatu pomirnom vrijednošću, kao što će to kasnije biti krv pashalnih žrtava. Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak. U rimsko doba uprava bdije da održi red za vrijeme pashalnih svetkovina i prokurator svake godine dolazi tom prigodom u [[Jeruzalem]].

 

Kršćanska Pasha sjedinjuje [[Kristove]] učenike u zajedništvo s Gospodinom, koji je viđen kao istinski Božji jaganjac. Ona ih na poseban način pridružuje svojoj smrti i uskrsnuću kojima su izbavljeni iz grijeha i smrti. Veza između jednog i drugog blagdana neprekinuta je i očita, ali prijelazom iz starog Saveza u novi Savez posredstvom Isusove Pashe kršćani stupaju u drugačiji plan. Pashalna je večera u starozavjetnoj povijesti i obredu doživjela bogat razvoj. Izgleda da je izvedena iz jedne nomadske svetkovine s objedom koji je odgovarao načinu života. Za Pashalnu večer je karakteristična životinja, koja je trebala biti pečena na vatri, koju su jeli s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, a objed se morao blagovati opasanih bokova, u sandalama i s pastirskim štapom u ruci kao kad se je spremalo za nekakvo dugo putovanje. U novozavjetnom vremenu obred pahalne večere, sastojano se od molitve, ispijanja nekoliko čaša vina, čitanja i objedovanja određenim redoslijedom. Po Isusu starozavjetna je pashalna večera postala pashom novoga saveza, a u pracrkvi uspomenom na spasenjsko djelo Božje.