Wikipedija

Tomislav Maretić: razlika između inačica

Pregledaj povijest
Novija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
tekst
 
m wikipedificirano
Redak 1:
'''Tomislav Maretić''' ([[Virovitica]] [[1854]]-[[Zagreb]] [[1938]]), [[Popis hrvatskih jezikoslovaca|hrvatski jezikoslovac]] i leksikograf. Pučku školu polazio je u Virovitici a gimnaziju u Varaždinu[[Varaždin]]u, [[Požega|Požegi]] i Zagrebu. Na sveučilištu u Zagrebu kao trogodišnji studij (trijenij) diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Godine [[1878]]. položio je ispit za učitelja srednjih škola iz [[grčki jezik|grčkog]] i [[latinski jezik|latinskog]] kao glavne i [[hrvatski jezik|hrvatskoga]] kao pomoćne struke. Od [[1877]]. suplent a od [[1880]]. namjesni učitelj na Velikoj gimnaziji zagrebačkoj. Doktorirao [[1883]]. položivši doktorski ispit iz slavistike i [[Filozofija|filozofije]] te obranivši disertaciju ''"O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom"''. Na studijskom usavršavanju u Leipzigu[[Leipzig]]u i Pragu[[Prag]]u.

Za izvanrednoga profesora zagrebačke slavistike imenovan [[1886]]. (od [[1890]]. redoviti profesor a pravi član [[JAZU]] od 1890). God.Godine [[1892]]. na listi unionističke madžaronske stranke izabran za zastupnika gospićkog, a [[1900]]. slunjskoga kotara. Od [[1915]]. do [[1918]]. predsjednik JAZU.

Kao gimnazijalac objavljivao je književne uratke (potpisujući se kao Tomislav). U [[1880ih|osamdesetim godinama]] svoju je pozornost posvetio hrvatskim pravopisnim i slovopisnim pitanjima o čemu je objavio nekoliko radova (studija ''"Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima"'') kojima je pripremao teren za uvođenje fonološki koncipiranog pravopisa. Na samu izmaku [[19. stoljeće|19. stoljeća]] objavio je dvije gramatike: "akademsku" (''"Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika"'') i gimnazijsku (''"Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola"'', obje [[1899]]) čime je gramatičku (morfosintaktičku) normu hrvatskoga jezika posve preusmjerio prema stanju u novoštokavskim govorima koristeći pri tomu djela potpuno nereprezentativna za tadašnje hrvatsko jezično stanje. Te su gramatike, istodobno, konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnoga jezika zagrebačke filološke škole. Uz [[Ivan Broz Maretić|Ivana Broza Maretić]] je među prvima [[štokavsko|štokavskim]] puristima (što je moguće više iz štokavštine, a što manje iz [[kajkavsko|kajkavštine]] i [[čakavsko|čakavštine]] uz idealiziranje stanja u tzv.takozvanome narodnom jeziku).

Godine [[1907]]. preuzeo je uređivanje Akademijina "Rječnika" i do svoje smrti (od riječi ''maslo'' do riječi ''pršutina'') obradio je oko 5.500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu epiku[[ep]]iku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti ([[A. MickiewiczaMickiewicz]]a, Ovidija[[Ovid]]ija, Vergilija[[Vergil]]ija, Homera[[Homer]]a) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski [[heksametar]] koji je [[Petar Skok]] nazvao ''"životnim djelom Maretićevim"''. Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] u Hrvata, hrvatskoga i [[srpski jezik|srpskog]] jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator ''"čistoga narodnog jezika"'' i isključivo (novo) štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
 
Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao Tomo Maretić imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima možemo izdvojiti tri: štokavski purizam, tj. nijekanje i potiskivanje tronarječne dimenzije hrvatskoga jezika; jezičnopovijesni nihilizam, tj. adoraciju djela Vuka Karadžića i zabacivanje jezičnoga izraza cijele hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene; borba protiv jedne od osnovnih značajki hrvatskoga jezika, a to je tvorbenost i jezični purizam koji se očituje u tvorbi hrvatskih riječi za internacionalizme ili međunarodnice. Te tri značajke, više od pojedinih rješidaba pravopisnih ili naglasnih, razlikuju srpski standardni jezik od hrvatskoga- a budući da Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu značajke smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko god je mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci. U 20. stoljeću su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju (Miroslav Krleža, Vladimir Nazor), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu (Marko Marulić, Hanibal Lucić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju (s pravom) zaprjekom "hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"; novotvorenice, od Bogoslava Šuleka do Tomislava Ladana, neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika- opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike (Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić).
Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao [[Tomo Maretić]] imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima možemo izdvojiti tri:
# štokavski purizam, to jest nijekanje i potiskivanje tronarječne dimenzije hrvatskoga jezika
# jezičnopovijesni nihilizam, to jest adoraciju djela Vuka Karadžića i zabacivanje jezičnoga izraza cijele hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene
# borba protiv jedne od osnovnih značajki hrvatskoga jezika, a to je tvorbenost i jezični purizam koji se očituje u tvorbi hrvatskih riječi za internacionalizme ili međunarodnice
Te tri značajke, više od pojedinih rješidaba pravopisnih ili naglasnih, razlikuju srpski standardni jezik od hrvatskoga -- a budući da Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu značajke smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko god je mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci.
 
U [[20. stoljeće|20. stoljeću]] su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju ([[Miroslav Krleža]], [[Vladimir Nazor]]), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu ([[Marko Marulić]], [[Hanibal Lucić]], [[Marin Držić]], [[Ivan Gundulić]], [[Andrija Kačić Miošić]]) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju (s pravom) zaprjekom ''"hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"''; novotvorenice, od [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]] do [[Tomislav Ladan|Tomislava Ladana]], neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika - opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike ([[Dalibor Brozović]], [[Radoslav Katičić]], [[Stjepan Babić]]).
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_Maretić"