Cenzura: razlika između inačica

Specifičan oblik cenzure jest zatiranje slobode govora. U Hrvatskoj se zatiranje slobode govora reflektiralo i u zatiranju uporabe hrvatskog književnog jezika u javnim glasilima, što je najviše došlo do izražaja dok je Hrvatska bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a potom SFRJ. Još u ''Zapisu Popa Martinca o Krbavskoj bitki'' iz 1493. u II. novljanskom brevijaru stoji izraz da Turci „nalegoše na jazik hrvatski“ u značenju „navališe na hrvatski narod“ – što ilustrira neodvojivost hrvatskog naroda od hrvatskog jezika. [[Ljudevit Gaj]] začetnik je ideje o jezičnom ujedinjenju svih južnih slavena ponajprije radi stvaranja moćne ekonomske baze koja bi parirala austrijskom i mađarskom elementu u Habzburškoj monarhiji. Ta ideja nije provedena u djelo, ali su u Hrvata, kao i u većine naroda koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, nastale dvije struje, jedna koja je težila hrvatskom jezičnom purizmu, i druga vukovska, koja je Gajeve ideje o ujedinjenju svih južnih slavena zamijenila idejom o stapanju hrvatskog i srpskog u jedan jezik. Vukovska ideja pobijedila je [[Hrvatski_jezik|Novosadskim dogovorom]] 1954. godine, nakon čega je Matica Hrvatska započela veliku ediciju cenzurirane hrvatske književnost „Pet stoljeća hrvatske književnosti“. Svi tekstovi hrvatskih književnika dosljedno su cenzurirani u skladu s ''Pravopisom hrvatskosrpskoga književnog jezika'' koji je 1960. izdala sama Matica hrvatska. Više od trideset godina dosljednog provođenja ''Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika'' i cenzuriranja svekolike hrvatske književnosti ostavilo je dubokog korijenja u govornika hrvatskog jezika tako da se po osamostaljenju Hrvatske 1990. nije vratilo ka tradiciji koja je nasilno prekinuta nakon II. svjetskog rata, već je pobijedila vukovska struja koja zagovara nastavak jezične politike i pravopisnih rješenja koja su bila u uporabi do početka 90-ih godina 20. stoljeća.