Skladba: razlika između inačica

U [[glazba|glazbenom]] riječniku '''kompozicija''' označava [[glazba|glazbu]] koja ima svoje određeno trajanje, planiran početak i kraj. Iako se ovaj pojam često upotrebljava i ne treba daljnje pojašnjenje, u povijesti ili razvoju glazbe on je unio pravu prekretnicu.

Prva [[glazba]] koristila se prvenstveno u društvene svrhe, povezano uz akcije [[čovjek|ljudi]] (npr. lov, uspavljivanje djeteta, dozivanje rođaka na ručak, izražavanje [[tuga|tuge]]). [[Glazba]] u ovom slučaju nema zasebnu [[estetika|estetičku vrijednost]], nego se tretira kao neponovljivo i [[unikat]]no izražavanje [[čovjek|čovjeka]].

S druge strane - glazbeno djelo ili kompozicija znači da se taj komad [[glazba|glazbe]] može ponoviti, na isti način i nebrojeno mnogo puta. Ono podrazumijeva glazbu izvan nekog konteksta, jer se isto djelo izvodi na različitim mjestima i u različitim prilikama.<br><br>

U Srednjem vijeku glazba je bila korištena u [[Crkva|Crkvi]] i među narodom (s "opuštenijim" temama i riječnikom, te veselijim karakterom). Iz tog doba potječu i prvi zapisi glazbe - prvi pokušaji registiranja i čuvanja određene [[melodija|melodije]]. Ali ti prvi zapisi, '''[[neume]]''' ([[Grčki jezik|grč.]] - ''znak'', ''mah'') nisu bili točno određeni. Prema slijedu i toku tih malih linija i crtica mogli smo razaznati otprilike koji je odnos između [[note|nota]], ali taj je zapis koristio kao ''podsjetnik'', a ne ''izvor'' za učenje nove glazbe. Tijekom stoljeća čovjek je pokušavao fiksirati izvođenu glazbu, pa je zapis postajao sve precizniji, a veliku reformu [[note|notnog]] pisma izveo je [[Guido Aretinski]], koji je uveo '''koralno notno pismo''' na četiri crte, iz kojeg se razvio današnji notni sustav s pet crta u crtovlju. Današnji sustav omogućava točan zapis '''visinâ tonova''', '''[[intervali|intervalske razmake]]''' i '''trajanje tona''' (ali ne i načina izvođenja, za to se autori služe verbalnim opisima iznad crtovlja), što prijašnji sustavi nisu mogli.

dakle, prve detaljno zapisane [[glazba|glazbe]] su bile otvorenog tipa, bez autorskih prava, svima otvorene za korištenje (poput [[wikipedija|wikipedije]]). NaprimjerNa primjer, izvodilo ih se brzo, sporo, naopačke, vokalno ili samo za [[violina|violinu]], ili za tri [[lutnja|lutnje]]. Takvu slobodu u korištenju [[note|notnog]] zapisa imali su glazbenici u [[renesansa|renesansi]] i baroku[[barok]]u.

Tek je u klasici polako zaživjela nedodirljivost '''djela'''ili '''kompozicije'''. Ne dirati, ne prepravljati, paziti na autorove želje i sl. S romantizmom (tada su počele nicati nacije i nacionalne [[države]]) to je nastojanje postalo izraženo. A u današnjem razdoblju (u glazbi vođeno pod [[glazba]] 20. stoljeća) i sami znate da smo izuzetno osjetljivi na autorska prava, zaštitu i zaradu, posebna dopuštenja i pitanja legitimiteta[[legitimitet]]a.

Glazbe drugih dijelova svijeta[[svijet]]a, npr. [[Indija|Indije]] (kao dosta poznat primjer) nisu fiksirane u male komadiće. Jedna raga (ekvivalent kompozicije u indijskoj klasičnoj glazbi) znači određeni set pravila prema kojima će majstor na glazbalu na licu mjesta stvoriti unikatnu kombinaciju zvukova, i svirati će dok osjeća inspiraciju. I današnji [[koncerti]] takve glazbe znaju trajati oko 5 sati[[sat]]i.

Također, neke 'nacije' nemaju posebnu riječ za 'glazbu', već je ona zajedno s ljudskim djelatnostima, s aktivnostima i druženjem. često u [[Afrika|afričkoj]] glazbi. Naravno da tu ne možemo govoriti o kompoziciji.

Sve ovo treba vas podsjetiti koliko je kulturalno određen [[hrvatski jezik]]. Kompozicija se čini internacionalnom [[riječi]], ali ustvari jasno odražava određen zapanjački/europski ili koji već način mišljenja.