* u prijateljstvu s Bogom i ljudima (ne smije imati grijeha, mora se [[ispovijed|ispovjediti]])
* prethodno prikladno poučen o vjeri i kadar svojevoljno i svjesno obnoviti svoja obećanja koje je sklopio s Bogom prilikom krštenja. Budući potvrđenici koji su bili kršteni nesvjesno, tj. kao mala djeca moraju obnoviti svoja krsna obećanja koja su kao djeca primila pristankom svojih roditelja, kumova i kršćanske zajednice. Tada se svjesno odriču [[sotona|sotone]] i ispovijedaju krsnu vjeru. Osoba mora biti u dobi rasuđivanja, tj. mora biti svjesna svojih postupaka da bi mogla biti potvrđena. Iznimka je smrtna pogibelj kada se i smiju krizmati i djeca koja nisu dostigla dob rasuđivanja.
Osoba koja prima svetu potvrdu/svetu krizmu se zove potvrđenik/krizmanik.
Redak 29:
Kao prvo mora biti dovoljno zreo i svjestan primitka te vrlo važne zadaće. Mora biti kršten, potvrđen i pričešćen te pripadat zajednici Katoličkoj Crkvi. Isto tako mu crkveni zakoni ne smiju zabranjivati vršenje službe kumovanja.
Vremenski, sveta potvrda se obično čini u nedjelju, kao dijeldio [[misa|misnog slavlja]].
<!--
==Krizma danas==
Danas, nažalost, [[Katolička crkva|Crkva]] sve više gubi svoju ulogu i utjecaj u društvu, a njezino djelovanje se sve više olako shvaća. Tako i ljudi primaju [[sakrament]]e ne zbog njihova pravoga značenja, nego zbog tradicije, jer je naime red da se u jednoj katoličkoj zemlji prime svi potrebni sakramenti. Tako danas osnovnoškolci idu na misu zato jer su prisiljeni na to ili ocijenomocjenom iz [[vjeronauk|vjeronauka]]a ili zabranom pristupa krizmi. Glavni motiv pristupa krizmi je postao skupocjen poklon koji će dobiti od roditelja i kumova. Nakon primanja krizme na kraju osmog razreda novopotvrđenika više nitko ne sili na odlazak u crkvu te se sve mi seviše čini da mnogim ljudima krizma postaje obred odlaska iz [[Katolička crkva|Crkve]], a ne obred ulaska u [[Katolička crkva|Crkvu]] kao odrasla osoba. Roditelji isto kao djeca olako shvate važnost samoga sakramenta te nakon što omoguće djetetu krizmu smatraju da su ispunili svoju dužnost prema Crkvi i Bogu. Preslaba je i komunikacija između Crkve i roditelja koja bi trebala biti puno jača. Crkva bi se trebala intenzivnije truditi oko toga da roditelji odgoje svoje dijete da postane uzoran KrčaninKršćanin i da im oni objasne u da uistinu shvate pravi značaj sakramenata. Isto tako je dob za primanje sakramenata premala. Osoba od četrnaest ili petnaest godina u današnje vrijeme nije razumno zrela, i dalje je pod ogromnim utjecajem okoline i tuđih mišljenja. Pravo glasa se stječe tek s osamnaest godina, a gdje će osoba od četrnaest moći samostalno i svojevoljno razmišljati i prosuđivati o tome dalihoće svojevoljno ili svjesno primiti pečat Duha Svetoga, primiti snagu za novi život obilježen kršćanskim idealima, sklopiti zavjet s Bogom o vjeri u njega i poštovanje njegovih zakona. Tako mlada osoba nije sposobna (u velikoj većini slučajeva) donositi takve odluke koje će vrijediti do kraja njegova života. Što se mene tiče, o zrelosti osobe za primanje krizme bi trebao odlučivati svečeniksvećenik ili vjeroučitelj koji će procjeniti kroz individualne razgovore dali je osoba psihički sazrila da može primiti pomast i dalije jeli ta osoba sposobna primiti Duha Svetoga i živjeti uzornim krščanskim životom održavajući obećanje koje se sprema dati Bogu. Time bi se uvelike spriječilo masovno krizmanje gdje 90% ljudi nije svijesno što rade nego smatraju to tek jednim činom u svom životu kojega treba obaviti jer je to tradicija i za njih ništa više. Primanje Duha Svetoga treba zaslužiti, to je jednako obveza koliko i dar.
