Otvori glavni izbornik

Promjene

cats
'''Tomislav Maretić''' ([[Virovitica]] [[1854]]-[[Zagreb]] [[1938]]), [[Popis hrvatskih jezikoslovaca|hrvatski jezikoslovac]] i leksikograf. Pučku školu polazio je u Virovitici a gimnaziju u [[Varaždin]]u, [[Požega|Požegi]] i Zagrebu. Na sveučilištu u Zagrebu kao trogodišnji studij (trijenij) diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Godine [[1878]]. položio je ispit za učitelja srednjih škola iz [[grčki jezik|grčkog]] i [[latinski jezik|latinskog]] kao glavne i [[hrvatski jezik|hrvatskoga]] kao pomoćne struke. Od [[1877]]. suplent a od [[1880]]. namjesni učitelj na Velikoj gimnaziji zagrebačkoj. Doktorirao [[1883]]. položivši doktorski ispit iz slavistike i [[Filozofija|filozofije]] te obranivši disertaciju ''"O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom"''. Na studijskom usavršavanju u [[Leipzig]]u i [[Prag]]u.
 
Za izvanrednoga profesora zagrebačke slavistike imenovan [[1886]]. (od [[1890]]. redoviti profesor a pravi član [[JAZU]] od 1890). Godine [[1892]]. na listi unionističke madžaronske stranke izabran za zastupnika gospićkog, a [[1900]]. slunjskoga kotara. Od [[1915]]. do [[1918]]. predsjednik JAZU.
 
Kao gimnazijalac objavljivao je književne uratke (potpisujući se kao Tomislav). U [[1880ih|osamdesetim godinama]] svoju je pozornost posvetio hrvatskim pravopisnim i slovopisnim pitanjima o čemu je objavio nekoliko radova (studija ''"Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima"'') kojima je pripremao teren za uvođenje fonološki koncipiranog pravopisa. Na samu izmaku [[19. stoljeće|19. stoljeća]] objavio je dvije gramatike: "akademsku" (''"Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika"'') i gimnazijsku (''"Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola"'', obje [[1899]]) čime je gramatičku (morfosintaktičku) normu hrvatskoga jezika posve preusmjerio prema stanju u novoštokavskim govorima koristeći pri tomu djela potpuno nereprezentativna za tadašnje hrvatsko jezično stanje. Te su gramatike, istodobno, konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnoga jezika zagrebačke filološke škole. Uz [[Ivan Broz Maretić|Ivana Broza Maretić]] je među prvima [[štokavsko|štokavskim]] puristima (što je moguće više iz štokavštine, a što manje iz [[kajkavsko|kajkavštine]] i [[čakavsko|čakavštine]] uz idealiziranje stanja u takozvanome narodnom jeziku).
 
Godine [[1907]]. preuzeo je uređivanje Akademijina "Rječnika" i do svoje smrti (od riječi ''maslo'' do riječi ''pršutina'') obradio je oko 5.500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu [[ep]]iku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti ([[A. Mickiewicz]]a, [[Ovid]]ija, [[Vergil]]ija, [[Homer]]a) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski [[heksametar]] koji je [[Petar Skok]] nazvao ''"životnim djelom Maretićevim"''. Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] u Hrvata, hrvatskoga i [[srpski jezik|srpskog]] jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator ''"čistoga narodnog jezika"'' i isključivo (novo) štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
 
Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao [[Tomo Maretić]] imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima možemo izdvojiti tri:
# štokavski purizam, to jest nijekanje i potiskivanje tronarječne dimenzije hrvatskoga jezika
# jezičnopovijesni nihilizam, to jest adoraciju djela Vuka Karadžića i zabacivanje jezičnoga izraza cijele hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene
# borba protiv jedne od osnovnih značajki hrvatskoga jezika, a to je tvorbenost i jezični purizam koji se očituje u tvorbi hrvatskih riječi za internacionalizme ili međunarodnice
Te tri značajke, više od pojedinih rješidaba pravopisnih ili naglasnih, razlikuju srpski standardni jezik od hrvatskoga -- a budući da Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu značajke smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko god je mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci.
 
U [[20. stoljeće|20. stoljeću]] su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju ([[Miroslav Krleža]], [[Vladimir Nazor]]), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu ([[Marko Marulić]], [[Hanibal Lucić]], [[Marin Držić]], [[Ivan Gundulić]], [[Andrija Kačić Miošić]]) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju (s pravom) zaprjekom ''"hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"''; novotvorenice, od [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]] do [[Tomislav Ladan|Tomislava Ladana]], neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika - opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike ([[Dalibor Brozović]], [[Radoslav Katičić]], [[Stjepan Babić]]).
 
[[Category:Hrvatski jezikoslovci|Maretić, Tomislav]]