Mađaroni: razlika između inačica

Upravo će se oko Virovitičke županije voditi najžešće borbe u doba [[Revolucija 1848.-1849.|Revolucije 1848.-1849.]], kad se strahovalo da bi [[revolucija u Mađarskoj 1848.|događaji u Ugarskoj]] mogli imati negativne posljedice za Hrvate. U tome je važnu ulogu ima [[Josip Jelačić]] kojega su podržavali narodnjaci. Mađaroni su mu se na sve načine nastojali suprotstaviti, no na Jelačićevoj je strani tada bila i politika [[Beč]]a, te su raskinute veze Hrvatske i Mađarske, a Hrvatska je podložna izravno Beču. Po završetku revolucionarnih događaja uveden je u čitavoj Monarhiji strogi režim [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]], a stranačko je djelovanje zamrlo.

 

Austrijskim gubicima na talijanskom bojištu, car [[Franjo Josip I., car Austrije|Franjo Josip]] bio je prisiljen [[15. srpnja]] [[1859]]. proglasiti [[Luksemburški manifest]] kojim je najavio opsežne promjene u upravljanu Monarhijom i kraj Bachova apsolutizma. Ban [[Josip Šokčević]] ([[1860]].-[[1867]].) tada je ovlašten pripremiti izbore za novi Sabor. U tom razdoblju, koje je prethodilo [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskoj]] i [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarskoj nagodbi]], narodnjaci, koji su u Saboru imali većinu, zagovarali su povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetan savez s Ugarskom, u kojem bi Hrvatska imala tek neznatnu autonomiju, dok se protivila užem povezivanju s Austrijom. Tu su stranku predvodili [[Mirko Bogović]], [[grof]] [[Julije Janković]], [[Ljudevit Vukotinović]] i drugi. U Saboru je još bila zastupljena i [[Stranka prava]], na čelu s [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]], koja se zauzimala za hrvatsku samostalnost. Beč se prvotno protivio novom povezivanju Hrvatske s Ugarskom, te je podržavao [[Ivan Mažuranić|Ivana Mažuranića]] i njegovu Samostalnu narodnu stranku, koja je zagovarala izravnu ovisnost o Austriji.