Francis Fukuyama: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Dodaje: uk:Френсіс Фукуяма |
m pravopis |
||
Redak 12:
* Fukuyama je dao dosta detaljan prijegled povijesti ideologija i zapadnih društvenih sustava, no, sve kroz optiku Kojeveove interpretacije hegelijaniziranoga Platona. Po srednjovjekovno-renesansnoj prispodobi mikro- i makrokozmosa, Fukuyama rabi rudimentarnu Platonovu psihologiju i primjenjuje ju na društvo. U Platona, osim apetitivnog i vegetativnoga dijela duše, glavni su "srčani" (''tymos''), lociran u grudima i izvor volje, srdžbe, strasti i poriva za samopotvrdom; te "razumski" (''logos''), smješten u glavi i u službi kontrole strasti i racionalnoga planiranja života. U toj pojednostavljenoj slici (''logos'' bi odgovarao, otprilike, [[Freud]]ovom Super-egu, a ''tymos'' se ne može reducirati na Id ili nesvjesno, nego je voljni poriv najviše nalik [[Nietzsche]]ovoj ''volji za moć'', glavnom pokretaču [[Adler]]ove inačice psihonalize), ljudsko je biće bojno polje između strastvene želje za afirmacijom i ekspanzijom (''tymos'') i razumske potrebe da se osigura sređen i uravnotežen život (''logos''). Tu paradigmu Fukuyama prenosi i na društva u kojima, po njemu, dominira ''tymos'' (fašistička i komunistička) ili ''logos'' (razne vrste liberalnih demokracija).
* pisac je vrsno raščlanio i prikazao mnoge aberacije (megalotimija kao ludilo društva usmjerena samo prema vlasti i sili; "društvo ljudi šupljih grudi" ili mikrotimiju kao ekstremni primjer drušvena ustroja u kojemu je pojedinac sveden na zadovoljnu i praznu brojku bez individualnosti), no, u najvećem dijelu knjige sustavno razara ideologizirane bajke o nedemokratskim i neliberalnim društvima, te je, nakon propasti komunizma na svjetskoj pozornici, "Kraj povijesti" shvaćen doslovno: većina je kritika, pogrješno i površno, shvatila Fukuyamin trud kao apologetiku liberalnoga kapitalizma (poglavito sjevernoameričke i zapadnoeuropske provenijencije) i kao "proroštvo" da je povijest, u smislu pojava radikalno novih društvenih oblika-svršena, to jest, da će u budućnosti društveni model liberalno-kapitalističke demokracije zavladati cijelom planetom (uz džepove predliberalnih ili bilo kakvih drugih društava koje neće imati globalni utjecaj). Ukratko- autor je "optužen" da je promašio događaje poput ratova u bivšoj [[SFRJ|Jugoslaviji]] ili mnoštvo drugih sukoba koji potresaju suvremenu zbilju (na primjer teroristički napadaj na SAD [[11. rujna]] [[2001.]]
* svi ti prigovori nemaju temelja u stvarnosti, jer je u posljednjem poglavlju Fukuyama napravio dijalektički "salto-mortale", i to vjerojatno s nakanom da pokaže svu uzaludnost predviđanja povijesti i futurologije. Naime, s rastućom žestinom koja kulminira u zadnjem dijelu knjige, Fukuyama slika liberalno-demokratska društva kao samozadovoljna i isprazna, te, što je najvažnije, bez unutarnje sile da dinamiziraju daljnji razvitak. Sam "Kraj povijesti" završava bez zaključka: Fukuyama je, iako koristeći pojednostavljen i možda zastario model, u većemu dijelu knjige išao prema tvrdnji da je liberalna kapitalistička demokracija ''"najbolji od svih svjetova"''. No, svršetak djela opovrgava tu tezu: pisac je srušio i taj "idol" te ostavio životu samom da riješi pitanje ''"konačnoga oblika društva"'' - sugerirajući da takvoga oblika najvjerojatnije i nema.
| |||