Hrvati u Mađarskoj: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 16:
<!-- povijest dolaska hrvata, ukratko u pojedinim hrv. skupinama -->
U 18. stoljeću su "''Hrvati na području ugarskog Podunavlja bili istovremeno nazivani Hrvatima, Racima, Bošnjacima, Ilirima, Bunjevcima, Šokcima i Dalmatincima. U pojedinim je naseljima prevladavalo subetničko ime one grupe koja je bila najbrojnija ili one koja je posljednja doselila, pa su se baranjski Hrvati uglavnom nazivali Bošnjacima i Šokcima, a u Bačkoj su bila najviše zastupljena imena Bunjevac i Dalmatinac. Osim tih imena često su u upotrebi bila i imena Rac i Ilir, kao zajednička imena za sve južne Slavene.''"<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/11264 Scrinia slavonica] br.6/2006.] Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. i početkom 20. stoljeća {{pdf}} </ref> <ref>[http://www.cpi.hr/download/links/hr/7312.pdf Centar za politološka istraživanja] Robert Skenderović: Odnos ugarskih Srba prema nacionalnom pokretu bačkih Hrvata tijekom druge polovine 19. stoljeća </ref>.<br>
Pri tom valja naglasiti da su Hrvati u ugarskom Podunavlju svoj jezik nazivali ilirskim, slovinskim, a u 18. i 19. st. su svoj jezik najčešće nazivali ''[[Dalmacija|dalmatinskim]] jezikom'', većinom su se osjećali Dalmatincima. Ime ''bunjevačkog jezika'' se javlja u 19. st., kao i druga imena za Hrvate (kao Bunjevci, katolički Raci, Iliri). I sve do u 1. pol. 19. st. je dalmatinsko ime je pokazivalo veliku raširenost. Bunjevačko i šokačko ime se u to vrijeme rijetko pojavljivalo. 19. stoljećem se više afirmiraju druga imena za podunavske Hrvate, a s obzirom na nedovršeno nacionalno oblikovanje, sredinom stoljeća se supostoje tri imena za hrv. jezik: dalmatinski, ilirski i bunjevački. Od zadnje trećine 19. st. se afirmiraju imena Bunjevci i Šokci za podunavske Hrvate.<ref name="Uloga">[http://www.cpi.hr/download/links/hr/11688.pdf Centar za politološka istraživanja] Robert Skenderović: Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom Podunavlju </ref>
Hrvati u Mađarskoj su u vrijeme nacionalnih buđenja bili ostali izvan matične države, tako da se u doba sveeuropskog buđenja nacionalnih samosvijesti brojne tamošnje hrvatske etničke skupine ostale izvan tih zbivanja i dugo vremena ostale "''u nacionalnom i kulturološkom pogledu na razini lokalno-etničke svijesti''". Najjača je nacionalna svijest bila kod podravskih, pomurskih i gradišćanskih Hrvata, koji sebe nisu nazivali nekim subetničkim nazivom nego izričito "''Orvatima, Horvatima''" <ref name="O jeziku">[http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id=276 O jeziku Hrvata u Mađarskoj] </ref>. Nakon sloma [[mađarska revolucija 1848.|mađarske revolucije 1848.]] i pojačanim nacionalističkim osjećajima, u redovima ugarskih vlasti se iznimno pojačala asimilatorska politika prema manjinama, pa čak i prema nacionalnoj manjini Hrvata u Mađarskoj koji su se u toj revoluciji listom stavili na mađarsku stranu, a i prije nje su se sve vrijeme držali kao politički Mađari. <ref
Razdoblje poslije prvog svjetskog rata je pooštrilo odnose mađarskih vlastiju prema manjinama. Nacionalne frustracija nakon velikih teritorijalnih gubitaka nastalih [[Trianonski ugovor|Trianonskim ugovorom]] je rezultirala iskazivanjem izrazito niske tolerancije prema svim ne-Mađarima (osim prema mađarskim Nijemcima), na način da se pripadnicima manjina kao jedina mogućnost opstanka davala kroz integriranje u Mađare. Tako su vlasti manjinama kao uvjet za ikakvo obnašanje državne dužnost (čak i najobičniju činovničku dužnost) zahtijevale promjenu nemađarskog prezimena u mađarsko (pa nastaju prezimena kao Pécsvári od Petranovića, Várnai od Vašćana, Légrádi od Jelića, Keszthelyi od Kolarića, Rigó od Kosa i t.d.). <ref name="O jeziku"> </ref>.
| |||