Aleksandar II., ruski car: razlika između inačica

Osnovni problem s Aleksandrovim zamišljenim reformama za povećanje tamošnje proizvodnje je bio očiti nedostatak financijskih sredstava. S jedne strane posljedice od Krimskog rata još nisu uspjele zacijeliti, a s druge strane najvažniji izvozni proizvod toga doba je bila pšenica. Kako država nije imala razvijenu transportnu mrežu ona se prodavala svijetu u nedovoljnim količinama za financiranje gradnje pruga i tvornica. Carevo rješenje na taj problem je bila prodaja Ruske [[Aljaska|Aljaske]] [[SAD]]-u za nešto više od 7 milionamilijuna dolara ( to bi [[2006]]. godine bilo 91 milionmilijun ). Taj posao kao i većina drugih vanjskopolitičkih ovog cara je bila ubrzano dokazan pogreška. Taj novac kao i mnogi drugi se ubrzo uložio u željeznicu čije pruge će ovaj car tijekom svoje vladavine uvećati s 1000 na 22 000 kilometara.

Događaji na [[Balkan]]u gdje su se slavenske državice zaratile s [[Osmansko Carstvo|Osmanskim carstvom]] i počele potpuno očekivano gubiti svoj rat navodi '''Aleksandra''' da kao njihov zaštitnik objavi rat [[Istanbul]]u [[24. travnja]] [[1877]]. godine. U ratu tijekom kojega će [[Rusija]] biti spašena od katastrofalnog poraza tek uz pomoć svoga saveznika [[Rumunjska|Rumunjske]] ona ipak ostvaruje nekakvu pobjedu pošto [[Turska]] zatražuje mir koji je potpisan [[31. siječnja]] [[1878]] godine.

Tijekom mirovnog sporazuma iz ovog posljednjeg [[Rusko-Turski rat|Rusko-Turskog rata]] Rusija izlazi praznih ruku. Na mirovnim konferencijama u [[San Stefano|San Stefanu]] i [[Berlin]]u [[Srbija]] će dobiti status kraljevstva, [[Crna Gora]] nezavisnost, [[Bugarska]] autonomiju, [[Velika Britanija]] koja nije metak ispalila [[Cipar]], a [[Austro-Ugarska]] s sličnim vojnim angažmanom nakon političkih peripetija [[Bosna|Bosnu]]. Jedina država koja dobiva jedno potpuno ništa ( s izuzetkom velikih žrtava ) je [[Rusija]]. Objava ovog mirovnog sporazuma je u svim ruskim gradovima dočekana s velikim ogorčenjem i ubrzo dovodi do velikog broja atentata na cara kojega se ispravno smatra glavnim i odgovornim krivcem za žrtve.

Pokušaji atentata na '''Aleksandra''' u stvarnosti nisu bili nikakva novost. Prvi u javnosti znani je izveden još od fakultetski obrazovanog [[Dimitrije Karakozov|Dimitrija Karakozova]] [[4. travnja]] [[1866]]. godine koji je pokušao ubiti cara iz pištolja dok se je on šetao u [[Petrograd]]u. Slučajni prolaznik je tada spriječio to ubojstvo. Poslije ovoga pokušaja niti jedan neće biti izveden sve do neugodnog mira iz [[1878]]. godine kada su mnogi revolucionari osjetili svoju priliku. Također iz pištolja, također fakultetski obrazovani [[Aleksandar Soloviev]] je [[20. travnja]] [[1879]]. godine pokušao ubiti cara dok se on bio ponovno šetao u [[Petrograd]]u. U ovom komičnom pokušaju ubojstva car star šesdeset godina našavši se pred pištoljem je počeo trčati koliko ga noge nose. S druge strane atentator koji vjerojatno nikada prije nije koristio pištolj je pucao više puta uvijek promašivši. U sljedećem pokušaju te iste godine revolucionari iz pokreta [[Narodna volja]] su odlučili dignuti u zrak [[vlak]] '''Aleksandra'''. Kako je taj pokušaj bio promašio svoj cilj u prosincu [[1880]]. godine, oni pokušavaju također neuspješno u ožujku [[1881]]. dignuti u zrak prostoriju gdje car večera. Iako je bomba eksplodirala pokušaj je bio potpuni promašaj. Ono što nisu uspjeli domaći revolucionari na kraju će uspjeti borcima za slobodu [[Poljska|Poljske]].

Današnji pogled na ovoga cara je s druge strane puno pozitivniji. Iako je bio jedini car koji ratom nije proširio svoju zemlju u [[Europa|Europi]] ( proširio je [[Rusija|Rusiju]] samo u centralnoj [[Azija|Aziji]] ) tijekom posljednjih 150 godina i prodao je [[Aljaska|Aljasku]] ( u Rusiji postoji vjerovanje da ju je samo iznajmio na 99 godina, ali [[SAD]] ju je odbio vratiti ) to me se sve oprašta i slavi se kao veliki reformator kojemu se i danas još uvijek grade spomenici. U [[Bugarska|Bugarskoj]] ga se također slavi samo je on tamo osloboditelj tako da njegov veliki kip ponosno stoji u [[Sofija (grad)|Sofiji]].