Razlika između inačica stranice »Dora Pejačević«

== Životopis ==
 
Kći hrvatskog bana, grofa [[Teodor Pejačević|Teodora Pejačevića]] i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, [[glazba|glazbu]] je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica [[Anette Kolb]], Rainer Maria Rilke, [[Karl Kraus]] i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov "Die Fackel" (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova [[Oscar Wilde|Wildea]], [[Henrik Ibsen|Ibsena]], Dostojevskog, [[Thomas Mann|Manna]], [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauera]], [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]], [[Søren Kierkegaard|Kierkegaarda]], Krausa i [[Friedrich Nietzsche|Nietzschea]], čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
 
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom [[Dvorac_Pejačević|dvorcu]] u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu.
Bila je pretplaćena na Krausov "Die Fackel" (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova [[Oscar Wilde|Wildea]], [[Henrik Ibsen|Ibsena]], [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski|Dostojevskog]], [[Thomas Mann|Manna]], [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauera]], [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]], [[Søren Kierkegaard|Kierkegaarda]], [[Karl Kraus|Krausa]] i [[Friedrich Nietzsche|Nietzschea]], čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
 
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom [[Dvorac_Pejačević|obiteljskom dvorcu]] u Našicama]], ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu gdje je i umrla. Sahranjena je u Našicama.
 
Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu ([[London]], [[Dresden]], [[Budimpešta]], [[Stockholm]], [[Beč]], [[München]] i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti [[Walther Bachmann]], [[Svetislav Stančić]] i [[Alice Ripper]], violinisti [[Joan Manén]], [[Václav Huml]] i [[Zlatko Baloković]], dirigenti [[Oskar Nedbal]] i [[Edwin Lindner]], te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, [[Zagrebačka filharmonija]], Wiener Tonkünstlerorchester te Dresdenska filharmonija.
Anonimni suradnik