Dora Pejačević: razlika između inačica

Kći hrvatskog bana, grofa [[Teodor Pejačević|Teodora Pejačevića]] i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, [[glazba|glazbu]] je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica [[Anette Kolb]], Rainer Maria Rilke, [[Karl Kraus]] i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba.

Bila je pretplaćena na Krausov "Die Fackel" (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova [[Oscar Wilde|Wildea]], [[Henrik Ibsen|Ibsena]], [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski|Dostojevskog]], [[Thomas Mann|Manna]], [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauera]], [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]], [[Søren Kierkegaard|Kierkegaarda]], [[Karl Kraus|Krausa]] i [[Friedrich Nietzsche|Nietzschea]], čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.

U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom [[Dvorac_Pejačević|obiteljskom dvorcu]] u Našicama]], ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu gdje je i umrla. Sahranjena je u Našicama.