Karlo Bulić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 8:
Otišao je u vojsku, u avijaciju. U glumačke vode upada slučajno, sredinom tridesetih, kada se pridružuje putujućoj glumackoj skupini "Talija" , s kojom "igra sve i svašta, ali bila je to prava glumačka škola, škola zanata"... Zatim je dosao drugi svjetski rat i bulic je najprije bio rezervist Kraljevske vojske, a potom u partizanima...
Prvi posljeratni angažman mu je u [[HNK]] u [[Splitu]], odakle 1947. godine stiže u [[Beograd]] u tek osnovano [[Jugoslovensko dramsko pozorište]] (JDP): "Bio sam, doslovno, prestrašen. Kakvi glumci, asti boga! A kad je Bojan Stupica prolazio pored nas, mi nismo disali da ga ne bismo - dekoncentrirali..." pričao je. Prva uloga u JDP-u bila je na dan otvaranja teatra u Cankarevom "Kralju Betajnove" koji je režirao Bojan Stupica 1948. godine.
Glumio je svuda, ali je JDP ostalo njegovo matično kazaliste do penzije 1971. godine i uloge u Erdmanovom "Samoubojici".
I pored brojnih uloga u kazalistu i na filmu, ono što je definitivno obilježilo karijeru Karla Bulića bila je 1970. godina i uloga doktora Luigija u seriji "Naše malo misto" po scenariju [[Miljenka Smoje]] i u režiji [[Danijela Marušića]]. Serija je praznila ulice jugoslovenskih gradova, a Bulić i njegova partnerica [[Asja Kisić]] (Bepina) postali su mega - zvjezde.
Uloga ga je, kaže, uzela pod svoje: "To je moje proljeće, to su one crvene trešnje zakačene na uho detinjstva". Međutim, kako je serija odmicala, sve su ga više poistovjećivali s ulogom. Kada je Marušić neopozivo odlučio da, i pored protesta, na seriju stavi točku, Karlo Bulic konačno može odahniti: "Žao mi je što sam s Luigijem ubio sebe. S novim se likovima trudim, pokušavam ubiti Luigija kojeg bih se rado otarasio, smeta mi".
| |||