Porijeklo života: razlika između inačica

U prirodnim znanostima, '''abiogeneza''' ili biopoeza je teorija kako je mogao nastati [[život]] na [[Zemlja|Zemlji]] iz nežive materije. Različita je od [[evolucija|evolucije]], koja se bavi razvojem i promjenom već živih organizama tijekom vremena, i od kozmologije, koja se bavi postankom svemira. Aminokiseline, koje grade živi svijet, sudjeluju i u kemijskim reakcijama koje nisu povezane s živim organizmima, dok u njima tvore proteine. Informaciju o sintezi proteina imaju nukleinske kiseline, i pitanje koja je skupina molekula nastala prva je jedno od ključnih pitanja abiogeneze.

Redoslijed događanja koji je doveo do nastanka prvih nukleinskih kiselina nije poznat. Nekoliko je teorija o ranom životu na Zemlji, od kojih su najpoznatija željezno-sumporna teorija i hipoteza o svijetu [[RNA]].

Do ranog 19. stoljeća, ljudi su općenito vjerovali da je život spontano nasto iz nežive materije. Alternativa tome je bila heterogeneza, vjerovanje da je jedan životni oblik potekao od drugoga. To je zagovarao i [[Aristotel]], koji je smatrao da život nastaje iz propadajuće organske materije, tako na primjer lisne uši nastaju iz rose koja pada na biljke, mušice iz trule materije a miševi iz prljavog sijena.

U 17. stoljeću započela je sumnja u ovakve tvrdnje, no otkriće mikroskopa i rad [[Robert Hook|Roberta Hooka]] i [[Anton van Leewenhoek|Antona van Leewenhoeka]] i njihovi opisi mikroorganizama išli su u prilog prvotnoj tezi. Mnogi su smatrali da su ovako mali organizmi nesposobni za seksualno razmnožavanje, a aseksualno (diobom) još nije bilo otkriveno. Prvi dokaz protiv teorije spontanog nastanka doašao je 1668 od Francesca Redija, koji je dokazao da se ličinke mušica ne pojavljuju na mesu ako se mušicama onemogući polaganje jaja. Postupko je dokazano da je teorija spontanog nastanka pogrešna. Tada se kao alternativa nametnula biogeneza, teorija da je sve živo poteklo iz živoga - omne vivum ex ovo (lat. "svaka živa stvar iz jajeta").

[[1768.]] [[Lazzaro Spallanzani]] je dokazao da su mikrobi prisutnu u zraku, i da ih se može ubiti kuhanjem. 1861. [[Louis Pasteur]] je nizom eksperimenata dokazao da bakterije i gljive ne mogu spontano nastati u sterilnom i nutrijentima bogatom mediju.

[[Charles Darwin]] je pokušao odgovoriti na ovo pitanje, i predložio da je pod utjecajem svjetla, topline i amonijevih i fosfornih soli došlo do promjene na proteinu.

Nikakva se nova istraživanja ili teorije nisu pojavljivale do 1924., kada je [[Alexander Oparin]] zaključio da atmosferski kisik sprječava sintezu određenih organskih molekula koje su nužne za evoluciju života. U njegovoj knjizi "Porijetlo Života", Oparin je predložio da se spontani nastanak života, kojeg je Pasteur napadao, jednom zaista dogodio, ali danas se više ne može zato jer su se uvjeti na Zemlji promijenili, a prisutni živi organizmi bi uništili svaki spontano nastali organizam. Oparin je tvrdio da je prajuha organskih molekula mogla nastati u uvjetima atmosfere siromašne kisikom uz djelovanje sunčevog svjetla. Ove bi se molekule kombinirale dok ne bi formirali koacervatne kapljice. Ove bi kapljice mogle rasti i spajati se s drugim kapljicama, a djeljenjem bi mogle stvarati stanice kćeri, i uz to imati primitivni metabolizam koji bi omogućavao da prežive. Mnoge moderne teorije uzimaju Oparinove ideje kao početnu točku.