Boginje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 39:
Četiri orthopoxvirusa mogu uzrokovati infekciju kod ljudi: variola, vaccinia, kravlje i majmunske boginje. Variola virus napada samo ljude u prirodi, iako su primati i druge životinje bile zaražene u laboratoriju. Vaccinia, kravlje i majmunske boginje mogu zaraziti i ljude i druge životinje.
Životni ciklus virusa boginja je kompliciran sa više infekcioznih oblika od kojih svaki ima različiti mehanizam ulaska u stanicu. Virusi boginja su jedinstveni među DNA virusima jer se repliciraju u citoplazmi a ne u jezgri. Kako bi se replicirali, virusi boginja sintetiziraju specijalizirane proteine koje ne proizvode ostali DNA virusi. Infekcija variolom major ili minor daju imunitet protiv ostalih.
==Prijenos==
Prijenos se odvija udisanjem virusa variole, najčešće kapljice iz usta, nosa ili sluznice inficiranih osoba. Do prijenosa dođe kroz dugotrajniji bliski kontakt s zaraženima, najčešće unutar 3 metra. Međutim, do prijenosa može doći i preko zaraženih tjelesnim tekućinama ili objektima poput posteljine ili odjeće. Ponekad se virus prenosio zrakom u manjim zatvorenim prostorima poput zgrada, autobusa i vlakova. Virus se može prenijeti i kroz posteljicu, ali takav prijenos je relativno rijeak. Velike boginje nisu posebno zarazne prije izbijanja osipa i lezija na grlu, ustima i ždrijelu. Virus se može prenijeti za vrijeme cijelog trajanja bolesti, ali najčešće za vrijeme prvog tjedna trajanja osipa, kada je najviše bubljica očuvano. Zaraznost otpada 7 do 10 dana nakon što se kraste formiraju preko lezija, ali osoba je zarazna dok sve kraste ne otpadnu.
Velike boginje su izrazito zarazne, ali šire se općenito sporije nego neke druge virusne bolesti, vjerojatno zato što prijenos zahtijeva bliski kontakt, a zaražene osobe su zarazne tek nakon pojave osipa. U umjerenim podnebljima bolest se širila najviše u zimi i proljeću. U tropskim područjima sezonska pojava bolesti je manje vidljiva i bolest je jednako zastupljena tijekom cijele godine. Imunitet zbog cijepljenja se gubi s vremenom i vjerojatno ne postoji kod svih osim kod onih svježe cijepljenih. Variola se ne prenosi insektima ili životinjama i ne postoji slučaj kliconoše bez simptome.
==Dijagnoza==
Klinički, velike boginje se očituju kao bolest s naglim početko i s temperaturom većom od 38.3°C kojeg prati osip kojeg karakterizira specifičan osip s bubuljicama bez drugog očitog uzroka. Ako se primjete ovakvi simptomi, variola se potvrđuje laboratorijskim testovima.
Mikroskopski, virusi boginja stvaraju karakterističke citoplazmatski, od čega su najpoznatija tkz. Guarnierijeva tjelešca, koja su mjesto virusne replikacije. Guarnierijeva tjelešca se lako identificiraju u biopsiji kože i pod djelovanjem laboratorijskih agenasa poput eozina izgledaju kao ružičasti grumenčići. Oni se mogu naći u gotovo svim infekcijama virusima boginja, ali njihovo odsustvo ne znači da osoba nema variolu. Dijagnoza se također može postaviti elektronskom mikroskopijom tekućine iz bubuljica ili krasti. Ipak, svi ortopoxvirusi imaju jednak ciglast oblik kada se promatraju pod elektronskim mikroskopom.
Definitivna laboratorijska dijagnoza variole uključuje rast virusa u kokošjem embriju i promatranjem nastale lezije pod određenim temperaturnim uvjetima. Tipovi virusa mogu biti određeni polimeraznom lančanom reakcijom i RFLP analizom. Serološki testovi i enzimski testovi (ELISA) koji mjere variola-specifične imunoglobuline i antigene razvijeni su kako bi pomogli pri dijagnozom.
Boginje su često bile pomiješane s vodenim kozicama u vremenu odmah nakon istrijebljenja. Vodene kozice (varičele) se razlikuju od variole na više načina. Za razliku od boginja, kozice ne pogađaju dlanove i tabane. Nadalje, bubuljice kod kozica su različite veličine, što ovisi o vremenu izbijanja dok su kod boginja one iste veličine. Također, postoje brojni laboratorijski testovi kojim se mogu razlikovati te dvije bolesti.
==Cijepljenje==
Najraniji postupak prevencije boginja je bila inokulacija (još poznata kao variolacija). Inokulacija se prvo provodila u Indiji tisuću godina prije Krista a uključivala je ili udisanje smrvljenih krasti ili unos virusa u kožu. Ipak, ova se ideja još uvijek propituje jer samo nekoliko testova objašnjava ovu metodu. Inokulacija u Kini se prvi put spominje u 10. stoljeću a postupak je bio raširen do 16. stoljeća, za vrijeme dinastije Ming. Ako uspješna, inokulacija bi omogućila dugotrajni imunitet. Ipak, kako je osoba bila zaražena s virusom variole, još uvijek je postojala šansa da se osoba zarazi i da prenese tu bolest ostalima. Variolacija je imala 0.5-2% učestalnost smrtnog ishoda, što je manje nego 20-30% same bolesti.
Mary Wortleyje promatrala inokulaciju u Turskom carstvu te je svoja iskustva pismom prenijela te promovirala postupak kad se vratila u Englesku 1718. godine. 1796 dr. Edward Jenner, doktor u Barkeleyju u ruralnoj Engleskoj otkrio je da imunitet za velike boginje stvara i inokulacija osobe s virusom kravljih boginja iz lezija. Janner je tekućinu nazvao vakcinom, iz latinske riječi vacca, što znači krava. Sam postupak je puno sigurniji od variolacije, jer ne uključuje rizik od prijenosa variole. Cijepljenje ovakvog tipa se uskoro provodilo po cijelom svijetu. U 19. stoljeću virus kravljih boginja zamijenjen je sa virusom vaccine. Vaccinia je virus iz iste obitelji kao i virus variole i kravljih boginja ali ipak genetski različitih od njih. Porijetlo vaccina virusa kao i način na koji je postao cjepivo još nam nisu poznati.
Trenutni sastav cjepiva je živi vaccinia virus. Cjepivo se daje s dvoglavom iglom koja je umočena u otopinu cjepiva. Iglom se probija koža nekoliko puta u nekoliko sekundi. Ako je cjepivo uspješno primljeno, crveni otok sa svrbežom javlja se na mjestu cjepljenja i razvije se za 3 - 4 dana. Za vrijeme prvog tjedna otok postaje plik koji se ispuni gnojem i počne sušiti. Za vrijeme drugog tjedna plik se počne sušiti i stvara se krasta. Trećeg tjedna krasta otpadne i ostaje mali ožiljak.
Djelovi modernog kita za cjepljenje uključuju otapalo, bočicu s vaccinia virusom i dvoglavom iglom.
Antitijela koja nastaju kao posljedica cjepljenja nude zaštitu i za ostale viruse boginja (za majmunske boginje, kravlje boginje i za variola virus). Antitijela su prisutna u krvi 10 dana nakon prvog cijepljenja i 7 dana nakon ponovnog cijepljenja. Povijesno, cjepivo je učinkovito u spriječavanju bolestu u 95% cijepljenjih. Cjepivo nudi imunitet tijekom sljedećih 3 do 5 godina a nakon tog perioda imunitet se smanjuje. Ako se osoba ponovno cijepi, imunitet traje još duže. Studije slučajeva velikih boginja u Europi pokazale su da je variola u onih cijepljenih prije manje od deset godina imala stopu smrtnosti od 1.3%, 7% u onih cijepljenih 11 do 20 godina prije zaraze i 11% u onih cijepljenih 20 godina prije kontakta s virusom. Za usporedbu, 52% necijepljenih pacijenata je preminulo.
Postoje nuspojave povezane s cjepivom za variolu. U prošlosti, oko 1000 ljudi za svakih milijun cjepljenih prvi put imala je ozbiljne, ali ne i letalne reakcije na cjepivo, poput otrovanja ili alergijskih reakcija na mjestu uboda koja se širila dalje po tijelu. Potencijalno smrtonosne nuspojave dogodile bi se kod 14 do 500 za svaki milijun cjepljenih. Na temelju prošlih rezultata, smatra se da bi 1 ili 2 ljudi od milijuna (0.000198%) umrli od posljedica cjepiva, često od encefalitisa ili ozbiljne nekroze tkiva. Zbog ovih nuspojava, nakon što je virus uspješno istrijebljen, cjepljenje je napišteno 1972. u SAD-u te u ranim 1970-ima u Europi. Rutinsko cijepljenje kod zdravstvenih radnika u SAD-u prekinuto je 1976. a kod vojnih regruta 1990. godine. Vojni službenici u Bliskom Istoku i Koreji još uvijek dobivaju cjepivo. Do 1986. rutinsko cijepljenje je prestalo u svim zemljama. Sada je uglavnom preporučeno za laboratorijske radnike zbog mogućeg izlaganja.
==Tretman==
Cijepljenje protiv variole unutar tri dana od kontakta s viruom će spriječiti ili drastično smanjiti težini simptoma variole kod većine ljudi. Cijepljenje 4 do 7 dana nakon izloženosti virusu će vjerojatno ponuditi neku razinu zaštite ili modificirati tijek bolesti. Osim cjepiva, liječenje je uglavnom suportivno, poput liječenja rana ili spriječavanja infekcija, kontrole tjelesnih tekućina i moguće uporabe respiratora. Maligne i hemoragične velike boginje se liječe isto kao i šok, poput nadomještanja tekućina.
Pacijenti s usađenim bubuljicama dobivaju jednak tretman kao i kod oni sa snažnim opeklinama na koži.
Trenutno nijedan lijek nije odobren za liječenje velikih boginja. Ipak, antivirusni lijekovi su se razvili nakon zadnje velike epidemije boginja, a studije pokazuju da je možda antivirotik cidofovir djelotvoran. Lijek se mora unijeti intravenozno, ipak, može uzrokovati ozbiljne probleme s bubrezima.
==Prognoza==
Ukupna smrtnost za običan tip boginja je oko 30%, ali ovisi o vrstama osipa. Kod uraslih običnih boginja smrtnost je od 50 - 75%, obične pola-urasle imaju smrtnost 25 - 50%, a kod slučajeva bez osipa smrtnost iznosi manje od 10%. Ukupna smrtnost za djecu mlađu od 1 godine starosti je oko 40 - 50%. Hemoragične i maligne boginje imaju najvišu smrtnost. Kod malignih iznosi više od 90% a kod hemoragičnih skoro 100%. Manje od 1% iznosi smrtnost kod variole minor.
Kod smrtnih ishoda običnih boginja, smrt nastupi između 10. i 16. dana bolesti. Uzrok smrti kod variole nije jasan, ali bolest pogađa više organa. Viremija i nekontrolirani imunosni odgovor mogu doprijeti smrtnom ishodu. Kod ranog tipa hemoragičnih boginja, smrt nastupi uslijed prestanka rada srca ili plućnog edema 6 dana nakon pojave povišene temperature. Kod kasnog tipa hemoragičnih boginja gubitak krvi, slabi imunosni odgovor i viremija su često uzeti kao uzrok smrti. Kod malignih boginja, smrt je pripisana gubitku tekućine, proteina i elektrolita te sepsa, kao i kod opekotina.
===Komplikacije===
Komplikacije kod variole su najčešće respiratorne, i variraju od bronhitisa do pneumonije sa smrtnim ishodom. Respiratorne komplikacije često se razviju 8. dana bolesti i mogu biti bakterijskog ili virusnog porijetla. Sekundarne bakterijske infekcije kože su relativno rijetke. Kada se ovo dogodi, temperatura ostaje povišena.
Ostale komplikacije uključuju encefalitis, koji je češći kod odraslih i može uzrokovati privremenu invalidnost, trajne ožiljke, najčešće na licu; probleme s očima. Bubuljice se mogu razviti na očnim kapcima što dovodi do konjunktivisa, keratitisa, ulkusa rožnice, upale šarenice i vidne atrofije. Sljepoća se javlja u 35-40% slučajeva keratitisa i ulkusa rožnice. Kod djece virus može napasti i zglobove i kosti, što uzrokuje osteomijelitis. Otečeni zglobovi mogu uzrokovati ograničenu pokretljivost, artritis koji može dovesti do deformiteta udova, kosti, zglobova i prstiju.
[[Kategorija:Virusne bolesti]]
| |||