Palotinci: razlika između inačica

== Vinko Pallotti - Utemeljitelj Družbe katoličkog apostolata ==

 

 

Naravno, nisu bili zadovoljni tim djelomičnim ustupcima. Uskoro su pronašli izgovor da okupiraju cijelu Papinsku državu, '''svrgnu i prognaju papu''', te proglase '''[[Rimska Republika|Rimsku republiku]]''', posvema uređenu po uzoru na Francusku. U ovako burnom svijetu, rođen je Vinko Pallotti, '''treće od desetero djece''' od kojih je samo četvero doživjelo zrelu dob. Njegovi su roditelji bili iznimno pobožan bračni par, te je stoga njihova glavna briga bila odgojiti svoju djecu u ljubavi i strahu Božjem. Bezvjernički zahtjevi i način života onog vremena nisu uspjeli zahvatiti dom Pallottijevih.

 

Vinko je još od djetinjstva osjećao '''jaku želju za svećeništvom''', a kada je kazao svojim roditeljima da je to njegov poziv, silno su se obradovali njegovu izboru. Neko je vrijeme razmišljao o tome treba li postati dijecezanski svećenik ili se pridružiti nekom redu. Na koncu su ga njegovi savjetnici uvjerili da će najbolje služiti Bogu kao '''[[Dijeceza|dijecezanski svećenik]]'''.

 

U prošlosti je crkva Duha Svetoga bila nemarno vođena, pa je '''rektorstvo''' bilo ponuđeno Pallottiju 1834. godine u nadi da će ju oživiti. Ovoga je puta pristao s puno nadanja, ali se jad prijašnjih upravitelja mogla osjetiti na određene načine. Perfidno su organizirali progon, zanemarivali su ga u razgovoru i ignorirali ga u susretima, a to se nastavilo kroz slijedećih deset godina, no Vinko je to podnosio ne mrmljajući i s milosrđem do začuđujućih i zadivljujućih razmjera. Tako su smatrali svi oni koji su poznavali okolnosti. Ali sam Vinko Pallotti nije bio začuđen, bilo je to ono za što je i molio.

 

U vršenju svog apostolskog služenja, otac Pallotti je '''okupio oko sebe''' priličnu skupinu pobožnih duša iscrtanu svim životnim pozivima. Bili su to svećenici, redovnici i bogoslovi koji su pod Pallottijevim vodstvom običavali propovijedati, ispovijedati i poučavati nauk Crkve u zanemarenim dijelovima Rima i njegovim predgrađima. Pobožni su mu laici '''pomagali i novčanim prilozima i konkretnim služenjem.''' Redovnice su u tišini svojih samostana i vjerskih zajednica upućivale molitve Bogu za pomoć u žetvi.

Bio je to '''Božji poziv koji je Pallotti morao izvršiti.''' Nakon savjetovanja s duhovnikom, odlučio se za put koji mu je Bog pokazivao. Zatražio je crkveno '''odobrenje za zajednicu laika, svećenika i redovnika''' koji su već bili djelovali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da '''nova družba nosi naziv „Družba katoličkog apostolata“ pod patronatom Marije, Kraljice apostola.''' Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj družbi. Bilo je to '''4. travnja 1835.''', a tri je mjeseca kasnije Njegova Svetost '''[[Grgur XVI.]]''' poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Družbu napisavši: '''„Neizmjerno mnogo blagoslova Družbi katoličkog apostolata, te pobožnom i predanom radu kojeg će izvršavati.“'''

 

Narav i ustroj Družbe katoličkog apostolata opisao je sam Vinko Pallotti na slijedeći način:

Ne smije se ni pomisliti da je otac Pallotti imao ikakav neprijateljski osjećaj prema Udruzi za promicanje vjere. Naprotiv, počeo je sudjelovati u njezinom radu u Rimu i predao im popis potpisnika Foreign Missionsa koji su dotada surađivali s Družbom katoličkog apostolata.

 

Ustanovljenje Družbe omogućilo je ocu Pallottiju u ostvarenju jedne od svojih najdražih zamisli: '''proslavu oktave [[Bogojavljenje|Bogojavljenja]]'''. Ta velika svetkovina ima sveopće liturgijsko značenje koje nažalost, uglavnom, nije dokraja shvaćeno. To je očitavanje našeg Gospodina nevjernicima, poziv na obraćenje kojeg je Krist uputio poganskom svijetu. Gdje bi li ovaj poziv mogao biti prikladniji nego u Rimu? Obraćenje Rima bio je najveći uspjeh apostola. Rim je središte Crkve. On je težišna točka svih euharistijskih obreda u cijelom kršćanstvu.

 

Nije bilo lako pronaći prikladne odgojitelje za ove i mnoge druge ustanove s kojima je Pallotti surađivao. Poseban je problem bio pronaći odgojitelje koji bi stanovali u Pia casa della Carità, a što je bilo prijeko potrebno. Otac Pallotti je odlučio osnovati '''Družbu sestara''' koja bi imala pravila Družbe katoličkog apostolata i koja bi se posvetila sličnom polju rada. Dok je razmišljao kako to ostvariti, jedna se djevojka, kojoj je on bio duhovnik dugi niz godina, nadahnuta time ponudila za pomoć. Otac Pallotti je vidio u tome Božji prst te je '''30. ožujka 1884. Benedetta Gabrielli''', kako joj je bilo ime, primila habit Družbe katoličkog apostolata iz Pallottijevih ruku. Ona je bila prva sestra palotinka. Tri su joj mjeseca kasnije pridružile još četiri djevojke. Danas su '''palotinske sestre raširene po čitavom svijetu.''' Indijski ogranak sestara palotinki je '''Svjetovni institut sa središtem u pokrajini Raipur''', a nazivaju ih službenicama Kristovim.

 

 

Godina 1846. bila je važna u životu oca Pallottija, obilježena papinim dodjeljivanjem Družbi katoličkog apostolata crkve i rezidencije u Rimu '''San Salvatore in Onda''', drevnog zdanja gotovo na samoj obali Tibera u kojem je nekoć stanovao poznati '''[[Siksto V.]]''' prije nego što je postao papa. Na taj je način bilo rješeno pitanje sjedišta Družbe koje je prije bilo podosta udaljeno od crkve Duha Svetoga. Broj novih članova Družbe je rastao, prvi misionari su već bili otišli u Englesku i konačno je bio omogućen cjelovit i uređen život zajednice kojeg je osnivatelj i priželjkivao.

Pallottijeva su se subraća bojala za njegov život i konačno ga nagovorili da se povuče iz javnog djelovanja. '''Sklonio se u Irskom kolegiju''' gdje je živio nekoliko mjeseci tijekom najgoreg razdoblja revolucije. Jednog su dana vojnici pretražili kolegij, kako se pretpostavlja, s namjerom da uhvate bilo koga tko je tamo našao utočište. Otac Pallotti je sjedio za stolom i pisao, ali ga oni nisu mogli vidjeti i kazali su njegovoj subraći kako u sobi nema nikoga. Što li se zbilo? Ne znamo, ali su '''njegovi drugovi smatrali da je to bilo još jedno čudo.''' U lipnju 1849. francuske su trupe obnovile red u Vječnom Gradu i istjerale revolucionare. Tako se otac Pallotti mogao vratiti u kuću San Salvatore.

 

Sjene smrti nadvile su se nad časnog svećenika. Jednom ga je posjetio stari prijatelj otac '''Bernard Clausi''' iz Reda manje braće sv. Franje, također svet čovjek. Opraštajući se jedan od drugog, otac Clausi je rekao: „Vinko, za nekoliko mjeseci srest ćemo se u nebu.“

Silno se mnoštvo ljudi došlo pomoliti kraj njegova lijesa koji je bio izložen tri dana. Tisuće je dijelića odjeće ovog blagog, svetog i poniznog svećenika, kojeg su ljudi još za života štovali kao sveca, '''odneseno kao relikvije'''. Ubrzo su započeti kanonski procesi za beatifikaciju, te uspješno završeni točno na stotu obljetnicu njegove smrti '''22. siječnja 1950.''' Postupak je konačno dovršen, kako je već spomenuto, na početku II. vatikanskog sabora kada je '''[[Ivan XXIII.|papa Ivan XXIII]]., dne 20. siječnja 1963., svečano i javno proglasio Vinka Pallottija svetim.'''

 

 

'''Osnutak župe'''

 

U prostoru atomskog skloništa i predvorja škole ubrzo se okupila cijela župna zajednica koja je s oduševljenjem prihvatila osnivanje nove župe u Zaprešiću koji zapravo i nije imao niti jednu „pravu“ izgrađenu crkvu i prikladan prostor za liturgijska slavlja iako je tada brojio oko 20-tak tisuća vjernika. Naime, župa sv. Petra apostola u Zaprešiću bila je u izgradnji prave velike župne crkve i tek je za Uskrs 1995. g. počela koristiti veći prostor u kripti crkve koja je bila u izgradnji, ali još ne dovršena, od samog betona, bez prozora, bez grijanja. Župljani su, naime, ubrzo i sami shvatili potrebu za podjelom sada već grada Zaprešića na dvije župe kao i potrebu za gradnjom još jedne župne crkve. Stoga su se rado odazvali pozivu svog župnika da je uz osnivanje nove župe i gradnju nove crkve potrebno pokrenuti i još jednu živu crkvu u Zaprešiću, a to znači uključiti se od najmlađih do najstarijih u aktivnosti koje jednu župnu zajednicu čine vidljivom i prepoznatljivom u nekom mjestu. Nakon prvih sv. misa 05. 11. 1995. koji se ujedno smatra danom rođenja ove župe, počeli su se župljani okupljati u župni zbor što ga je preuzela gđa. Ivančica Mohović, profesorica glazbe uz pomoć gđa. Janje Čorušić, liječnice koja je svirala orgulje. Javili su se odmah i mladi koji su osnovali pjevački zbor mladih koji će nešto kasnije dobiti ime „Apostoli“ i koji su pjesmom i svirkom pratili nedjeljnu misu u večernjim satima, pa ubrzo nastaje i dječji pjevački zbor pod vodstvom časne sestre Smilje Čirko, članice Družbe kćeri Božje ljubavi koje djeluju u Zaprešiću od 1994. god. Već iduću nedjelju za oltarom su bili prisutni i prvi ministranti – dječaci i djevojčice od 3. do 8. razreda osnovne škole, iako još nisu imali ministrantske haljinice, ministrirali su u civilnom odijelu sve dok ubrzo nisu bile sašivene nove duge bijele haljine sa pojasom u boji. Nakon što je župnik upoznao znatan broj župljana, neke odabire i poziva za bliže suradnike u župnom Pastoralnom vijeću koje od samog početka broji 20-tak članova od kojih će neki nakon godinu dana biti članovi Građevinskog vijeća koje će sa župnikom početi pripremanje župne zajednice za gradnju nove župne crkve i župnog centra.

 

'''Gradnja crkve i župnog centra'''

Tako je i crkva u velikoj mjeri bila dovršena da smo mogli kao velika vjernička obitelj pozvati našeg uzoritog kardinala i nadbiskupa, mons. dr. Josipa Bozanića da nam posveti našu prekrasnu crkvu, što je i učinjeno 07. svibnja, 2005. god. na svečanoj sv. misi. Tog su dana župljani bili posebno radosni i ponosni na svoju novu župnu crkvu koja ostaje mnogim generacijama iza nas kao dokaz da je i u ovo vrijeme, početkom novog tisućljeća, u Zaprešiću bilo dovoljno ljudi koji su iz svoje vjere i ljubavi prema Bogu smogli snage da naprave ovakvu crkvu.

 

 

'''OSNIVANJE ŽUPE - KUPOVANJE KUĆE - ADAPTACIJE'''

Kupnja kuće i kamionske garaže

• Nakon izdavanja dekreta odmah se počinje tražiti kuća koja bi služila za pastoralne potrebe do izgradnje crkve i pastoralnog centra. Između više opcija najbolja je bila kuća s okućnicom u ulici Maršala Tita 69 (H. D. Genschera). Uz tu trošnu kuću u dvorištu se nalazila i kamionska garaža. Nakon nekoliko mjeseci adaptiranja i preuređenja, kuća je bila spremna za stanovanje svećenika i održavanje vjeronauka, a kamionska garaža je pretvorena u kapelicu.

 

Adaptacija kuće i kapelice

• Poslije ovoga je prošlo još koji mjesec dana, a tada smo počeli s adaptacijom garaže i ljetne kuhinjice u kapelicu. Radove je izvodio Ante Kelava, zidar iz naše ulice. Radilo se preko cijele zime. Koncem travnja je i kuća i bivša garaža posve drukčije izgledala. U kuću je uveden vodovod. Napravljena kanalizacija sa septičkom jamom. Presađena je monofazna struja. Cijela je kuća krečena i svi podovi preuređeni. Jedino su ostavljeni sitni parketi u kancelariji i kapelanovoj sobi. U ostalim prostorijama su postavljeni posve novi podovi. Tako je kuća bila kako-tako prilagođena za stanovanje.

 

 

 

'''Nakon otvorenja i rast župe'''

Instukcije iz jezika

• Kapelan Jozo daje instrukcije školarcima iz stranih jezika: talijanskog, francuskog, njemačkog i engleskog.

 

'''Gradnja crkve i samostana'''

 

17.03.1985. potpisan ugovor o gradnji između Župe sv. Vinko Pallotti i «IGP Graditelj»

 

• Dana 10.04.1985. dolaze teški strojevi počinju kopanje na mjestu gdje će niknuti nova crkva.

Srušena stara kuća

• Ujesen 1989 srušena je trošna stara kuća koja je služila kako župna kuća i vjeronaučna dvorana. Dok je kapelica (bivša kamionska garaža) pretvorena u dvoranu za različite namjene.

 

'''Župa u ratu'''

Ratna djelovanja, granatiranje i pucnjava postaju sve rjeđi,

• ali obnova života i skrb o izbjeglicama, prognanicima i povratnicima teče mukotrpno

 

'''Poratna obnova i dovršenje interijera crkve'''

Digitalizacija župne kartoteke - 12.06.1997.

• Nabavljeno je računalo i program za vođenje župske administracije i započet je unos podataka koji će potrajati neko vrijeme ali će olakšati administrativni dio posla na župi.

 

Obnova dvorane za mlade

Zeleni cvijet za uređenje župskog dvorišta

• 23. 11.2003. u Sisku je u sklopu akcije «Zeleni cvijet» Ministrastva turizma našoj župi dodijeljena diploma sa srebrnim znakom za najuređeniju župu i župni dvor.

 

'''Župnici, kaplani, časne sestre i sakristani'''

g. Ilija Tomašević od 1978 do 20.09.1998.

g. Mato čeko od 20.09.1998. -

 

== Vanjske poveznice ==

 

[http://www.vinko-pallotti.org/mka/prezentacije/%27%27Autobiografija%20s%20Neba%27%27.pps "Autobiografija s neba".pps]