Franjo Rački: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 17:
Kao predstavnik senjskoga kaptola [[1861]]. postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost [[Rijeka|Rijeke]] Hrvatskoj.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> U saboru je ostao do [[1875]]. godine.
Obično se biskupa Strossmayera drži ideologom jugoslavenstva, ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i Strossmayera, koje stupa na scenu padom apsolutizma, bilo je usredotočeno na djelovanje unutar okvira [[Habsburška monarhija|Habsburške monarhije]] s ciljem ujedinjena južnoslavenskih naroda unutar njezinih granica. U toj viziji nije bilo širenja prema ostalim dijelovima [[Balkan]]a.<ref>Banac, Ivo, ''The national question in Yugoslavia: origins, history, politics'', New York 1988, str. 90.</ref> Međutim, interesi te vizije su se preklapali s izgrađenom srpskom idejom, koju je na narodnom planu razradio [[Vuk Karadžić]], a na državnom [[Ilija Garašanin]] u poznatom spisu ''Načertanije'' (1844.) kojim se isticala nužnost teritorijalne ekspanzije Srbije. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakli [[Ante Starčević]] i [[Eugen Kvaternik]] koji su stali na čelo Stranke prava. I Rački i Strossmayer, iako u jugoslavenski orijentiranoj Narodnoj stranci, prihvatili su Starčevićev i Kvaternikov koncept hrvatske političke nacije koja se natkrilila na južnoslavenske narode unutar Monarhije.<ref>Banac, Ivo, ''The national question in Yugoslavia: origins, history, politics'', New York 1988, str. 90.</ref>
Rački je prema jugoslavenskoj ideologiji bio dosta emotivan, pa i nekritičan. Često je pisao zanosno, bez znanstvene argumentacije i potvrde u izvorima. Poneke njegove povijesne tvrdnje, kao na primjer da je srpski car Dušan htio Srbiju staviti na čelo udružene Jugoslavije, negativno su utjecale na čitav jedan naraštaj hrvatskih povjesničara.{{Nedostaje izvor}} Ovih tvrdnji Rački se poslije odrekao držeći ih "pjesničkim primjesama", ali šteta je već bila učinjena.
| |||