Rječnik: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 24:
===Vrste rječnika===
 
Leksikografi nastavljaju tražiti i pronalaziti nova rješenja stvarajući nove kategorije i podkategorije rječnika, no postoji par osnovnih podjela:
Jezični rječnici dijele se u različite kategorije prema različitim kriterijima. Prva dimenzija po kojoj se različiti rječnici mogu razgraničiti odnosi se na broj jezika koji se predstavlja u rječnicima, pa se razlikuju ''jednojezični'', ''dvojezični'' i ''višejezični rječnici''. [[Jednojezični rječnici]] (kako jezični tako i predmetni) donose, u načelu, tumačenja na istom onom jeziku na kojem su naslovne riječi jezika (natuknice). Natuknički članak u jednojezičnom rječniku može sadržavati sljedeće podatke: natuknicu (koja sadrži podatke o pravilnom pisanju), izgovor, gramatičke podatke, definiciju, etimologiju, primjere upotrebe, te [[sinonim]]e i [[antonim]]e. [[Dvojezični rječnici]] donose tumečenja na dva jezika. Uobičajen cilj dvojezičnog rječnika je za učenje stranog jezika, a obavezno treba uključiti natuknicu, izgovor, gramatičku klasifikaciju, ekvivalente na drugom jeziku, te primjere upotrebe izraza na prvom i drugom jeziku. Dvojezični rječnici su prethodili jednojezičnim rječnicima. [[Višejezični rječnici]] donose tumačenja na više od dva jezika.
 
• opći i specijalizirani rječnici
U drugoj podjeli s obzirom na pokrivenost rječničkog blaga u rječniku razlikuju se ''opći'', ''predmetni'' (leksikon i enciklopedija), ''strukovni'' ili ''terminološki'', te ''specijalni rječnici''. Opći rječnici teže sveobuhvatnomu prikazu ukupnosti leksika određenog jezika, dok se strukovni ili terminološki rječnici ograničavaju na neko uže područje ili struku, odnosno sadržavaju popis strukovnih termina (npr. rječnik prava, građevinarstva, računalstva, medicine, prometa, i tako dalje). Predmetni rječnici opisuju pojmove i stvari. Specijalni rječnici obrađuju specijalno područje jezika, kao što su [[dijalekt]]i, [[frazem]]i, [[kolokacij]]e, itd.
Rječnik može biti općenit ili specijaliziran (okrenut samo prema određenom polju) prema mikrostrukturi ili makrostrukturi ili obje komponente. Primjerice, makrostruktura rječnika može biti opća ako uključuje sve riječi nekog leksika ili reprezentativnog dijela, uključujući i arhaizme i zastarjelice, kao i njihove sinkronijske inačice; te ako ima unesene sve vrste riječi. No rječnik se nekada smatra općim čak i ako mu makrostruktura sadrži manji broj riječi ili je više okrenuta riječima koje su se koristile u vrijeme kad je rječnik izdan.
Specijalizirana se makrostruktura okreće samo određenom području jezika – slangu, dijalektu, tehničkom žargonu i slično; ili ako su unesene samo određene vrste riječi (pridjevi, vlastita imena, glagoli, ...).
Što se mikrostrukture općih rječnika tiče, ona daje potpune informacije o svim riječima; odnosno ima bar jednu objašnjenje značenja po riječi. To obično uključuje vrstu riječi (imenica, glagol, pridjev, itd.), primjer, ustaljeni izraz ili slijed riječi, etimologiju, izgovor, idiom, sinonime, antonime, moguću ilustraciju, itd.
U slučaju da rječnik čitatelju pruža samo jednu od tih informacija, njegova je mikrostruktura specijalizirana.
 
• jednojezični i dvojezični rječnici: Jednojezični su rječnici oni rječnici u kojima je jezik kojime se opisuje određena unesena riječ identičan jeziku te riječi. Dvojezični rječnik koristi dva jezika – jedan je objekt, a drugi sredstvo opisa.
 
• enciklopedijski i jezični rječnici: Razlika između enciklopedijskih i jezičnih rječnika je u tome što enciklopedijski imaju vlastita imena u popisu riječi: zemljopisna, imena određenih ljudi i slično. Njihova se mikrostruktura bavi enciklopedijskim aspektima unesenih riječi.
 
• rječnici za odrasle i rječnici za djecu: Oni rječnici koji su napravljeni za djecu imaju puno manji opseg riječi (uglavnom imaju samo bitne riječi, odnosno one koje se često koriste) i ne koriste arhaizme, regionalizme, slang i slično. Također, riječi su drugačije objašnjene od onih u rječnicima za odrasle – puno se češće, primjerice, koriste opisi pomoću ilustracija umjesto kompliciranih definicija. Neke zemlje (Sjedinjene Američke Države, npr.) imaju rječnike za adolescente, no oni nisu puno drugačiji od tzv. rječnika za odrasle.
 
• rječnici za strance i rječnici za izvorne govornike: Rječnici za strance na svojim stranicama sadrže i neke stvari koje rječnici za izvorne govornike ne; primjerice izgovor prema IPA (International Phonetic Alphabet), slikovne ilustracije, oznake jesu li imenice npr. brojive ili nebrojive, kako se ponašaju po padežima, koji im je oblik za množinu, itd.; velik broj primjera i drugo.
 
 
Također, rječnici mogu biti preskriptivni (propisivački) i deskriptivni (opisivački). „Preskriptivni rječnici propisuju koje se riječi trebaju smatrati standardnima, 'pravilnima', pripustivima u birane književne tekstove ili govor javne komunikacije. Deskriptivni rječnici jednostavno prikupljaju rječničko blago nekog jezika koje je doista u upotrebi, ili je bilo u upotrebi, suzdržavajući se pritom od vrijednosnih kvalifikacija.“ Iako se čini drugačije, razlika između ta dva tipa rječnika nije toliko velika i stroga, budući da je svaki opis riječi u neku ruku i propisivanje – uključuje odluku leksikografa o tome što će odabrati kao predmet svojega opisa, te koje će riječi pritom iskoristiti.
 
Rječnici se s obzirom na opseg i na veličinu dijele na ''opširne'', ''sažete'' i ''džepne rječnike'', dok se prema mediju dijele na ''tiskane'', ''elektroničke'' i ''online rječnike''. S obzirom na [[znanje]] i vještine korisnika razlikuju se rječnici namijenjeni djeci, pismenim odraslima, djeci školske dobi, maloj djeci, te onima koji uče [[jezik]]. Prema opreci razlikuju se ''povijesni'' ili ''sinkronijski'' i ''suvremeni'' ili ''dijakronijski rječnici''. Povijesni ili sinkronijski rječnici opisuju stanje leksika određenog jezika u nekom kraćem razdoblju, dok suvremeni ili dijakronijski rječnici prikazuju razvoj leksika određenog jezika kroz [[vrijeme]].