Antun Pustinjak: razlika između inačica

'''Sveti Antun Pustinjak''' nazivan još i '''Sv. Antun Opat''' ([[Herakleja - Herakleopolis Magna]], [[Egipat]] oko [[251]]. - † [[Monte Colzim]], [[Egipat]] [[17. siječnja]] [[356]].), [[svetac]] je u [[Crkva (razdvojba)|istočnoj i zapadnoj Crkvi]].

Rođen je u bogatoj obitelji, u selu Komas blizu Herakleje u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio osamnaest godina, roditelji mu umiru te je, kao najstariji, bio dužan preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučuje se napustiti svjetovno. U toj su ga odluci učvrstile riječi [[Sveto pismo|Svetog pisma]]: ''"Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu."'' (Mt.19,21). UAntun dvadesetojje, godinizahvaćen AntunDuhom razdijeliSvetim, svedoslovno shvatio i na sebe primijenio ono što je imaou crkvi čuo. Razdijelio je svoj posjed siromasimamještania, aoko tri stotine jutara plodne zemlje. Manji dio je zadržao za sebe i za svoju sestru. povjeriAli to nije dugo trajalo jer je sljedećom prilikom u djevojačkicrkvi domčuo dariječi: "Ne brinite se tamoza sutra" (Mt 6,34) pa je i ono malo razdijelio, a sestru povjerio pobožnim odgojidjevicama.

Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za [[Duhovnost|duhovnim rastom]], nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostaloga mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve. U trideset i petoj godini sve je više odlazio u udaljena mjesta. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici, a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.

Živa predaja prenosi kako su ga u napuštenoj grobnici ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u [[crkva|crkvu]]. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: "''Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas''". Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. [[Demon|Demoni]] i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo [[svjetlo]]. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: "''Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire''". [[Isus|Kristov]] glas mu odgovori: "''Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik''". Nakon te pobjede Božji ugodnik Antun krenuo je u pustinju i naselio se u blizini Pispira, u nekoj napuštenoj utvrdi u kojoj se nalazio izvor vode. Bilo mu je tada oko trideset i pet godina. Zloduh koji je prebivao u toj ruševini nastojao ga je potjerati: "Odlazi iz našeg kraljestva! Što radiš ovdje u pustinji? Zasigurno nećeš izdržati naše navaljivanje." Prestrašeni Antunovi posjetitelji, koji su mogli čuti buku i neobične zvukove, odjednom bi primijetili da nad njima prevladava smiren molitveni glas na koji bi zamuknula sva buka: "Pogani me okružiše, imenom ih Gospodnjim uništih" (Ps 67,2.3). U toj tvrđavi Antun je živio dvadeset godina, a oko tvrđave je sve više rastao broj onih koji su bili zadivljeni njegovim načinom života. Od tih znatiželjnika i zanesenjaka nastali su prvi samostani po okolnim brežuljcima. Za Antuna je to značilo novu aktivnost. Tako je nakon dvadeset godina atvrničkog života, s pedeset i četiri godine života, izišao iz svoje utvrde.

Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredi svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob, prezirući obožavanje [[relikvija]], što je u to doba bilo uobičajeno. Rekavši: "Ako me ljubite i ako budete na mene mislili kao na svoga oca, nemojte dopustiti da se moje mrtvo tijelo prenese u Egipat da ga oni ne bi možda čuvali u svojim kućama. Upravo sam zato došao na ovu goru i ovdje se zadržao. Poznato vam je kako sam takve uvijek prekoravao i nalagao im da prestanu s takvim običajima. Sahranite moje mrtvo tijelo i pokrijte ga zemljom. Neka osim vas dvojice nitko ne zna za mjesto gdje sam pokopan... A sada budite mi, sinovi, živi zdravi jer Antun odlazi u vječnost i neće ga više biti među vama."