Povijest hrvatskog kazališta: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
+izvor |
||
Redak 30:
Ovaj dio hrvatske kazališne povijesti mogao bi se podijeliti na dva dijela pri čemu bi točka razdvojbe bila 1834. godina, odnosno otvorenje prvog pravog kazališnog prostora na Markovu trgu. Do tada, predstave su se odvijale u raznim prostorima i većinu ih je karakterizirao sve profesionalniji pristup kazalištu. Kao nasljeđe baroka zadržala se spektakularnost što dovodi do sve raskošnijih kostima te inventivnijih scenskih rješenja. Tiskaju se i prvi kazališni programi, a u kazališni život se uključuje i sve više gradova ([[Split]], [[Trogir]], [[Šibenik]], [[Zadar]], [[Senj]], [[Rijeka]], [[Karlovac]]... [[Dubrovnik]] i dalje drži primat u dramskom stvaralaštvu no smanjuje se količina izvornog dramskog pisanja, a sa velikim žarom se prevodi i prerađuje [[Moliere]] (tzv. ''frančezarije''). U sjevernoj Hrvatskoj veći dio kazališnog života vezan je uz školska kazališta pojedinih svećeničkih redova u čemu su najaktivniji isusovci (Zagreb, Varaždin, Požega, Osijek, Rijeka...), franjevci (Osijek, [[Slavonski Brod]], [[Vukovar]]...) i pavlini (Senj).
Jedna od prvih predstava koja je izrjekom izvedena na [[Hrvatski jezik|hrvatskome jeziku]], bila je »Cyrus in solium vocatur« ([[Cir Veliki|Cir]] pozvan na prijestolje), [[1766.]] godine.<ref>Pavao Cindrić: ''Hrvatsko narodno kazalište : 1894.–1969.'', Enciklopedijsko izd., Zagreb : Naprijed : Hrvatsko narodno kazalište, 1969., str. 21.
Na prelazu iz 18. u 19. stoljeće događa se i procvjat dramske produkcije na kajkavskom jeziku pri čemu je najznačajniji autor [[Tituš Brezovački]] čija se djela učestalo tiskaju i izvode.▼
{{Citat|Prva predstava koja se izrijekom spominje bila je Cyrus in solium vocatur (Cir pozvan na prijestolje) (…)|Cindrić, 1969., 21.}}</ref>
▲Na
Nakon gorenavedene [[1834.]] godine, kazališni život u Hrvatskoj polako, ali sigurno postaje profesionaliziran. Usprkos svim političkim i materijalnim teškoćama, ono prestaje biti usmjereno isključivo regionalno već se pretvara u jednistveno, nacionalno glumište pri čemu najveće zasluge imaju tri velika imena: [[Dimitrije Demeter]], [[August Šenoa]] i [[Stjepan Miletić]].
Devetnaesto stoljeće obilježava i snažan utjecaj njemačkog kazališta što se očituje i u kazališnom nazivlju no i u stjecanju profesionalnih radnih navika te strukturi kazališne organizacije. Osim toga, mnogi naši glumci i kazališni djelatnici prva iskustva steču gledajući gostovanja njemačkih kazališnih družina ili sami odlaze u Njemačku i Austriju učiti iz prve ruke.
== Izvori ==
{{Izvori}}
== Poveznice ==
| |||