Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Obrisano 458 bajtova ,  prije 9 godina
(ajde opet obriši)
== Proslovne napomene ==
 
Među hrvatskim zapadnoštokavskim pučkim govorima najrasprostranjenija je štokavska ikavica,
Medju hrvatskim pučkim govorima je još i danas štokavska ikavica razmjerno najbrojnija tj. podjednako zastupljena u nas kao svi ini dialekti zajedno: medju hrvatskim katolicima na selu su oko polovice svih štokavski ikavci diljem središnjih hrvatskih prostora, potom 1/3 kajkavci uglavnom na sjeverozapadu, pa na jugozapadu 1/6 primorski čakavci, a jedva 7-10% seoskih Hrvata su izvorni štokavski jekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Dubrovnik). Izim Dubrovnika i manjeg Slunja, svi ostali Hrvati u gradovima uglavnom su naknadno jekavizirani kroz novije vukovsko školovanje i javne medije u Jugoslaviji, tj. većina Hrvata naknadno nauče govoriti jekavski tek od škole: To vrijedi za ranije čakavsku [[Pula|Pulu]], [[Zadar]], [[Šibenik]], [[Split]] i [[Omiš]], pa za ikavsko-šćakavski Brod, Gradišku, [[Knin]], Prozor i druge, kao i za bivši kajkavski [[Zagreb]], [[Karlovac]], [[Sisak]] itd. Danas su hrvatski ikavci mozaično rašireni većinom na selima diljem BiH i dalmatinske Zagore, u Liki i Slavoniji, a mjestimice manje skupine još u Gradišću, Žumberku, Bačkoj, Sandjaku i Crnoj Gori sve do visokih Prokletija. Ovo je veliko i dijelom raztrgano prostranstvo hrvatskih ikavaca još i danas jasan zemljopisni odraz ranijih granica najvećega srednjovjekog opsega Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića.
koja se dijeli na stariju slavonsku ikavicu i mlađu sa novijim razvojnim crtama novoštokavsku ikavicu. U jezikoslovnoj klasifikaciji hrvatskih dialekata ukoijenila se umjetna podjela na narječja prema odnosno-upitnoj zamjenici "što" - "ča" - "kaj", nasuprot zanemarene činjenice kako su zapadnoštokavski govori bliskiji sa južno čakavskima nego li sa istočno štokavskima, a to se osobito istiće unutar zapadnoštokavskih ikavskih govora, naime ikavica ujedinjuje zapadne štokavce, južne čakavce i goranske južne kajkavce u cjelinu, svi ovi hrvatski ikavski dialekti zajedno (štokavsko-ikavski, čakavsko-ikavski i dijelom kajkavsko-ikavski) obuhvaćaju oko 2/3 hrvatskih pučkih govora pa prema tome tvore najrasprostranjeniju i najmnogoljudniju hrvatsku dijalektološku cjelinu, koja se pruža od Savudrije u zapadnij Istri do Tovarnika u zapadnom Srijemu.
Protivno tom prostranstvu i etnokulturnoj važnosti, u našem jezikoslovlju su štokavski ikavci dosad slabo proučeni i u literaturi zapostavljeni. U umjetnoj ideološkoj podjeli naših dialekata kod vukovaca su najčešće zamagljeni i prikriveni "izmedju redaka" zajedno s jekavcima kao tzv. zapadni štokavci, da bi nam se nametnuo posrbljeni vukopis i jezično opravdalo postojanje Jugoslavije ili danas moguće stvaranje neke treće slične "Balkanije", a obje su neizvedive bez nasilnog obuhvata tih središnjih, hrvatsko-ikavskih prostora. Zbog istih ideološko-geopolitičkih razloga, ovi su "jugo-jezičari" namjerno pretjerivali u izticanju njihove, dijelom umjetne podjele "srpskohrvatskih" dialekata prvenstveno po odnosno-upitnoj zamjenici što - ča - kaj, jer su time postigli umjetno jezično jedinstvo većine Srbohrvata preko najčešće inačice "što". Naprotiv su svjestno prikrivali i zanemarili u nas stvarne nacionalne podjele prema bitnim inačicama staroga glasa "jat" (i, je, e), a to zato jer baš ikavica tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barijeru hrvatstva spram iztoka i tamošnjih srbijanskih i inih balkanskih govora. Svi naši ikavski dialekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i dijelom ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju još i sada čak 2/3 hrvatskih pučkih govora pa tvore prostranu etnojezičnu cjelinu, koja se očito pruža od Istre pa sve do Drine i baš zato se dosad o ikavcima moralo šutiti, jer su oni glavni protudokaz ideji jugoslavenstva.
Mada najrašireniji hrvatski ikavski [[Štokavsko narječje|štokavski]] govori, ipak su općenito zapostavljeniji u hrvatskome jezikoslovlju, nešto su razmjerno bolje obradjeniji ikavski [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori. Unatoč činjenici kako su hrvatski govori ikavskoga glasa jata najrašireniji i najmnogoljudniji te u hrvatskome jezičnom prostoru obuhvačaju središnje ozemlje, ipak su standardizacijski procesi hrvatskoga jezikoslovlja u vrijeme južnoslavenskoga zanosa a koji su težili što večem zbližavanju sa drugim južnim Slavenima, najviše su se ugledali na zapadnoštokavske pučke ijekavce, od kojih je presudan utjecaj na hrvatski standardni jezik imala dubrovačka jekavska književnost, dok je nesrazmjerno tome najmanje valorizirano i zapisano baš o najbrojnijim hrvatskim štokavskim ikavcima i još manje o goranskim i donjosutlanskim ikavskim kajkavcima. Potrebno je napomenuti kako je i hrvatski dubrovački govor zapravo splet ikavskoga i jekavskoga glasa jata te čakavskoga i zapadno štokavskoga narječja. Na zapadnoštokavskom prostoru hrvatski jekavski govori starijega tipa prostiru se na potezu od Kreševa i Kiseljaka preko Vareša, Usore do Ravne Brčkog, a vovije inačice na širem prostoru od kojih se hrvatska zapadnojekavska inačica razlikuje od istočnojekavske po svojemu podrijetlu i strukturi glasovlja. Najmanje rašireni zapadnoštokavski govori razvili su se na dodiru kajkavskoga i štokavskoga narječja u slavonskoj podravini i oni spadaju u stariji tip govora nasuprot dijelu tih govora koji su se dolinom Drave proširili do podunavlja te su se u podunavlju postupno novoštokavizirali.
Premda su kod nas zbog dominacije vukovaca i ideološke nepodobnosti hrvatski dialekti općenito zapostavljeni, slabo proučeni i prepušteni nestanku, ipak su razmjerno bolje obradjeni i pismeno dokumentirani [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori, a najviše zbog Dubrovnika pučki jekavci, dok je najmanje proučeno i zapisano baš o najbrojnijim štokavskim ikavcima i još manje o ikavskim kajkavcima. Zato se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost mora usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ikavce i njezinih uglavnom neproučenih inačica. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u primorju.
Zato bi se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost morala usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ali razmjerno najrasprostranjenije i najmnogoljudnije hrvatske "ikavce" sva tri narječja koja usput recimo obuhvaća i središnje mjesto na hrvatskom dijalektološkom zemljovidu. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u Dalmaciji i sjeverozapadnoj Istri.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
Anonimni suradnik