Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodano 5.699 bajtova ,  prije 9 godina
m
bez sažetka
(Uklanjanje izmjene 2854936 što ju je unio/unijela 212.15.186.221 (Razgovor sa suradnikom:212.15.186.221))
m
Premda su kod nas zbog dominacije vukovaca i ideološke nepodobnosti hrvatski dialekti općenito zapostavljeni, slabo proučeni i prepušteni nestanku, ipak su razmjerno bolje obradjeni i pismeno dokumentirani [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori, a najviše zbog Dubrovnika pučki jekavci, dok je najmanje proučeno i zapisano baš o najbrojnijim štokavskim ikavcima i još manje o ikavskim kajkavcima. Zato se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost mora usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ikavce i njezinih uglavnom neproučenih inačica. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u primorju.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
== Ikavica kao lokalni jezik mnogih hrvatskih srednjovijekovnih velikaša ==
U biogenetskom pogledu, kod ikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 kao i kod bodulskih čakavaca na Jadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon. Dok je kod bodulskih cakavaca slavenski leksički utjecaj najmanji i novijeg podrijetla, kod ikavskih šćakavaca je takav slavenski udjel veći i stariji što znači da su nakon razdvajanja prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, vjerojatno nakon Tanaisa u Ukrajini. Prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješajem ranohrvatskih čakavaca s tad još nehrvatskim Slavenima, nastaju srednjovjeki i današnji ikavski šćakavci. Drugim naknadnim miješanjem ovih s balkanskim Vlahima nakon turskih provala tek u novom vijeku stvara se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i potom vjerski asimilirali bilo kao novi katolički Hrvati (Hrvaćani) ili kao novi pravoslavni Srbi (tzv. Prečani).
U srednjem vijeku je zapadnoštokavska šćakavska ikavica bila najrasprostranjeniji govor, dok je šćakavska jekavica obuhvačala kranji istok hrvatskoga jezičnog područja od čakavsko-jekavskog Lastova, preko zapadnoštokavskih Dubrovnika, Stolca, Vrhbosne, Soli, Usore i do Dunava, a na ostalom području u unutrašnjosti pružala se šćakavska ikavica kao lokalni govor hrvatskih velikaša Šubića i Hrvatinića na prostoru srednjovijekovne Hrvatske koja je obuhvaćala i današnje krajeve zapadne Bosne i Hercegovine. Ova i druge modernije ikavske varijante još se i danas obilno rabe na kompaktnom tom ozemlju, a kao izvorni srednjovjeki dialekt sa prostora stare Hrvatske (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999),najviše se govori na Imotskom, Makarskom, Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom, Ramskom, Jajačkom i Viteškom kraju, pa još po zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju modernijih ikavskih i poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govori i danas pučanstvo duž sjevernog Velebita i primorja od Jablanca i Svetoga Jurja preko Karlobaga do Starigrada te od Krasnog polja preko Krivog Puta do Liča i u srednjim Poljicama na [[Mosor]]u, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini, a ima ga i po selima izbjeglih Hrvata u Gradišću te u istočnoj Italiji u Moliseu, kao i među novijim hrvatskim iseljenicima u Americi, Australiji itd.
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Ovaj govor sa područja srednjovjeke Hrvatske najčešći je na nadgrobnim stećkima širom zapadne polovice današnje Bosne i Hercegovine te južne Dalmacije, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara hrvatske narodne krvi, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Iz 16. st. potjeću pjesme Džore Držića, napisane u [[Dubrovnik]]u na zapadnoštokavskoj jekavskoj šćakavici koja je pradialekt jekavske čakavice koja se rabi u Janjini na Pelješcu i na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997).
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu:
CA (otoci-Vede-Avesta) > ČA (primorje-Dalmacija) > staro ŠĆA > novo ŠTA (Bosna-Zagora)
Svi ovi ikavski dialekti uglavnom potječu od indoarijske Crvene Hrvatske iz Azova i južne Ukrajine, gdje je ukrajinski jezik do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997. i PAŠČENKO 1998.). Pri selidbi iz [[Ukrajina|Ukrajine]] nastaju prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju Veliku ili Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te poluslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku. Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili [[Crvena Hrvatska|Crveni Hrvati]], preselili su već ranije južnijim putom od [[Kavkaz]]a preko Turske, Grčke i Makedonije do [[Jadran]]a, gdje zaposjedaju [[Kvarner]], [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Hercegovina|Hercegovinu]]. Tek tada u novoj dinarskoj domovini počinje njihova kasnija slavizacija, ali su i danas kod njih ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je osobito miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je u Jugoslaviji. Ukratko: razni ikavci su kod nas uglavnom iskonski prapovijesni "Iranohrvati" sa Starog istoka, a ini neikavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor hrvatskih velikaša na prostoru zapadne Bosne. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac), pa još izdvojene manje skupine i pojedina sela u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govore danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najviše duž sjevernog Velebita od Jablanca i Jurjeva do Krasnog polja i u srednjim Poljicama na [[Mosor]]u, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini kod Broda (Davor, Siće, Magić itd.), pa manje skupine izbjeglih Hrvata u Gradišću i u istočnoj Italiji iz pokrajine Molise, kao i noviji hrvatski iseljenici u Americi, Australiji itd.
Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u [[Dubrovnik]]u i Boki Kotorskoj još prevladava južnohrvatski pradialekt jekavska čakavica, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997). U doba Kraljevine Hrvatske iz ranoga srednjeg vijeka još nigdje na Balkanu nema nijednoga jedinog zapisa na nekoj jekavskoj štokavštini jer tada još nije niti postojala. Prvi takvi tekstovi se pojavljuju u 14. st. iztočnije od Drine: jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Zato su naši Janjevci na Kosovu mogući ostatak tih prvotnih jekavaca iz srednjega vijeka, a ne samo kasniji doseljenici. Naprotiv zapadno od Drine do 15. st. još nema jekavsko-štokavskih zapisa, što pokazuje da se u srednjem vijeku tako nije govorilo na ozemlju Hrvatske niti BiH. Tek nakon početka turskih provala na Kosovo, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u ćirilskom pismu vlaškog vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što je bio početak kraja hrvatskom jeziku u Bosni. Stoga je tek ideopolitička izmišljotina vukovaca da su navodni štokavski jekavci "odvajkada" živjeli u BiH. Pismeno je dokumentirana povijestna stvarnost, da su srednjovjeki vlaški jekavci prvo pomoću Turaka iz središnjeg Balkana prešli zapadnije od Drine, a potom su do danas uz pomoć vukovaca i na račun Jugoslavije prisvojili najveći dio BiH i Hrvatske, uz istodobno potiskivanje hrvatskih ikavaca na zapad i u iseljeništvo, te decimiranje čakavaca na jugozapadu.
 
== Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo šćakavice ==