Do sukoba je došlo oko [[311]]. godine kada je biskup [[Kartaga]] Cecilijan svrgnut uz sudjelovanje Feliksa iz Aptunge, bivšeg traditora. Njegovi protivnici su postavili svog biskupa Marjorina, koga je naslijedio Donat, po kome je raskol dobio ime<ref name="Oxford dictionary"/>. [[313]]. godine je komisija, koju je imenovao [[Papa Miltijad]], presudila protiv donatista. Car [[Konstantin Veliki|Konstantin]] je proglasio važećim Cecilijanov izbor i stao protiv donatista koji su proglašeni [[hereza|heretici]]ma. Njihove crkve su zatvorene.
Donatisti su se obratili rimskom caru [[Konstantin Veliki|Konstantinu Velikom]] za posredništvo koji je sazvao [[sabor u Arlesu]] [[314]]. godine na kojem su donatisti osuđeni. Sin Konstantina Velikog, [[Konstans I.]] preuzeo je proveo protiv njih oštre mjere. Zatvorio je njihove crkve i prognao Donata. Za vremevrijeme vladavine [[Julijan]]a, donatisti su ponovo otvorili svoje crkve, a njihovi biskupi se vratili iz progonstva. Rimske vlasti su poduzeleprovodile represivne mjere protiv njih, pogotovo nakon njihovog povezivanja sa seljacima koji su sebe nazivali ''agonistici'' ("vojnici (Krista)") i zalagali se za ukidanje svojineprivatnog vlasništva, ropstva i dugova.<ref>"Circumcellions." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005</ref>.
Bili su prilično jaki u vremevrijeme [[sveti Augustin|svetog Augustina]], koji je istupao protiv njih krajem [[4. stoljeće|4. stoljeća]]. Godine [[405]]. sabor u KartaguKartagi tražio je od cara [[Honorije|Honorija]] [[ukaz]]e protiv donatista. Godine [[409]]. Honorije je izdao ukaz o vjerskoj toleranciji, ali ga je pod utjcajemutjecajem rimske crkve ga je ubrzo ukinuo. [[415]]. godine im je pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno okupljaje i bogoslužje. Unatoć tome održali su se kao zajednica još nekoliko stoljeća. Nestaju tek sa [[arapiarap]]skim osvajanjima Afrike u 7. i [[8. stoljeće|8. stoljeću]]<ref name="Oxford dictionary"/>.
