Rano kršćanstvo: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
[[Datoteka:Ichthys.svg|thumb|250px|Riba ([[Ihtis]]) kao ranokršćanski [[simbol]].]]
'''Rano kršćanstvo'''
== Nastanak ==
[[Datoteka:Adam & Eve 02.jpg|thumb|200px|[[Adam i Eva]] na zidu katakombi]]
Rano kršćanstvo je nastalo kao vjerski pokret, odnosno [[sekta]] unutar [[judaizam|židovstva]], da bi se tijekom 1. stoljeća od njega potpuno odvojilo. Središte nove religije je u početku bilo u [[Jeruzalem]]u, ali nakon neuspjeha ustanka [[Šimun bar Kohba|Bar Kohbe]] i uništenja [[Jeruzalemski hram|Hrama]] [[70.]] godine, jeruzalemska Crkva biva oslabljena. U međuvremenu [[Rim]], kao prijestolnica [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], postaje glavno sjedište kršćanstva, a rimski [[biskup]] postaje dominantan i dobiva titulu [[papa|pape]].
Rani [[kršćani]] su bili izloženi mnogim kritikama i [[progoni kršćana|progonima]]. Međutim na kraju tog razdoblja kršćanstvo postaje službena [[religija]] Carstva.
== Razvoj
{{glavni| Isus|Apostoli|Crkva }}
Rano kršćanstvo je nastalo kao vjerski pokret, odnosno sljedba unutar judaizma [[Drugi hram|Drugog hrama]]. Nakon Isusove smrti, njegovi sljedbenici – poznati kao [[nazarenci]] – tvrdili su da je on bio [[Mesija]] prorokovan u hebrejskim spisima. S vremenom je taj mali židovski vjerski pokret prerastao u kršćansku [[vjera|vjeru]].
Prvobitnu [[Kršćanska crkva|kršćansku crkvu]] (grč. ''eklezija'' = zajednica) formirali su nakon Isusove smrti njegovi učenici i [[apostol]]i u Jeruzalemu. Prema spisima [[Sveti Petar|apostola Petra]], mnogi židovi okreću se kršćanstvu. Pristalice Isusa iz [[Nazaret]]a se u početku nazivaju nazarenci, da bi tek kasnije stekli naziv [[kršćani]]. Sjedište nove religije je u početku bilo u Jeruzalemu. Zajednicu su prvo činili isključivo Židovi, koji su smatrali su da je Isus bio Mesija, odnosno [[Krist]], čiji dolazak proriče židovska sveta knjiga ''[[Tanakh|Tanah]]'', koju [[kršćani]] nazivaju [[Stari zavjet|Starim zavjetom]]. Mnogi židovski ([[farizeji|farizejski]]) vođe su tu tvrdnju smatrali bogohulnom i proglašavali su Kristove sljedbenike za [[hereza|heretik]]e, isključivali ih iz svojih zajednica, a nerijetko i prijavljivali rimskim vlastima.
Rano kršćanstvo se tijekom 1. stoljeća jasno odvaja od židovstva. Već u drugoj polovini 1. stoljeća, zahvaljujući djelatnosti [[apostol Pavao|apostola Pavla]], kršćanski pokret postaje pretežno nežidovski. Kršćani su nastavili poštovati židovsku ''[[Biblija|Bibliju]]'', uglavnom koristeći prijevod ''Starog zavjeta'' ''[[Septuaginta|Septuagintu]]'', koji je bio u upotrebi kod grčki govorećih židova, ili [[targum]]e, koji su bili u upotrebi kod onih koji su govorili [[aramejski jezik]]. Također su dodani tekstovi koji će postati ''[[Novi zavjet]]'', a koje judaizam odbacuje. Kršćanske zajednice nastaju širom Palestine, Male Azije, Sirije, Egipta, Afrike i Grčke, znači pretežno u predjelima [[Levant|istočnog Sredozemlja]]. Jezik komuniciranja među kršćanima u to doba bio je [[Grčki jezik|grčki]]. Pošto je u antička vremena religija uglavnom bila vezana za određeni [[grad]] ili [[narod]], smatra se da su kršćani bili prvi koji su presjekli tradicionalne veze između vjere i [[etnija|narodnosti]].<ref>Robert Wilken, Pagan Criticism of Christianity</ref>
S vremenom su se kršćani sve više odaljavali od židovstva, pa su tijekom drugog stoljeća prešli sa svetkovanja [[subota|subote]] na svetkovanje [[nedjelja|nedjelje]].<ref>http://true.faithweb.com/7-sabb-morrison.htm</ref>
== Vjerovanje ==
{{glavni|Kršćanstvo|Sakramenti}}
Kršćanstvo je propovijedalo [[jednakost]] svih ljudi i zato su ga u početku uglavnom prihvaćali niži, a odbacivali viši slojevi društva. Apostol Pavao kaže: „Nema više Židova ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskoga; jer svi ste vi jedno u Kristu.“ Zajednice kršćanskih vjernika zvale su se kršćanske općine, a bilo ih je u svim dijelovima Carstva. U kršćanskim općinama sva [[imovina]] je bila zajednička.
{{citiranje|A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. I ni jedan nije govorio za imanje svoje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko. I apostoli su s velikom silom svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, i velika je milost bila na svima njima. Jer ni jedan među njima nije bio siromašan. Tko je posjedovao njive ili kuće, prodavao bi ih i donosio novce, što su uzimali za to i stavljali su pred noge apostolima. A davalo se svakome, koliko je tko trebao.|''[[Djela apostolska]]'' 4, 32 – 35}}
{{citiranje|A bili su postojani u nauku apostolskom, u zajednici, u lomljenju kruha i u molitvama. A uđe strah u svaku dušu, jer su apostoli činili mnoga čudesa, i znake u Jeruzalemu; i veliki je strah bio u svima. I svi, koji su vjerovali, bili su zajedno, i imali su sve zajedno. Prodavali bi svoje imanje i dobro, i dijelili svima, kako bi tko trebao.|''Djela apostolska'' 2, 42 – 45}}
Osnovna aktivnost prvobitnih kršćana je bila [[molitva]]:
{{citiranje|Svi su oni ustrajali jednodušno u molitvi zajedno sa ženama, s Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom.|''Djela apostolska'' 1, 14}}
Ranokršćanska [[otajstva]] (misteriji) uključivala su tri [[sakrament]]a:
* [[krštenje|krst]] (grč. ''baptizein'' – uroniti, zagnjuriti) – [[ritual]]no očišćenje [[voda|vodom]];
* [[krizma]]/potvrda (grč. ''hrizma'' – ulje, mast) – pomazanje posvećenim [[ulje]]m, što se je činilo odmah nakon krštenja;
* [[euharistija]]/pričest (grč. ''euharistija'' – blagodat; lat. ''communio'' – učešće, dijeljenje) – [[obred]]na podjela [[kruh]]a i [[vino|vina]].
Krstilo se je samo zrele vjernike, koji su prethodno morali proći inicijaciju za obred krštenja, koja je uključivala [[post]] i molitvu. Ako bi se pokazali dostojni krštenja, odnosno primanja u kršćansku zajednicu, uslijedio bi obred, tijekom kojega je inicijant silazio u vodu, gdje je bivao uronjen, ispirući tako grijehe i simbolično umirući svojemu dotadašnjem [[Jastvo|sebstvu]]. [[Svećenik]] nakon toga moli da [[Duh Sveti]] siđe na ponovo rođenoga, koji oblači bijelu odoru i prima [[med]] pomiješan s [[mlijeko]]m – hranu za dojenčad.
Kršćani su odbacivali [[carski kult]], zbog čega su bili podvrgnuti dugotrajnim i okrutnim progonima. Stoga su se prvi kršćani okupljali u podzemlju, u [[katakombe|katakomba]]ma, gdje je nastala i [[ranokršćanska umjetnost]]. Među svetkovinama koje su rani kršćani slavili u katakombama, bile su i tzv. [[agape|gozbe ljubavi]], običaj zajedničkog uzimanja hrane i pića, što je kasnije zamijenjeno euharistijom, koja je uključivala pričest [[kruh]]om i [[vino]]m.
Među prvobitnim kršćanima nije bilo [[samostan]]a ni [[redovnik|redovništva]], jer tad su svi kršćani živjeli [[moral]]nu strogost.
[[kršćanski simbol|Vjerski simbol]] ranih kršćana je bila [[riba]] (grč. ''ihtis'', [[akronim]] za riječi: »Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj«).
== Progoni kršćana ==
{{glavni|Progoni kršćana}}
[[Rimljani]] su kršćane nazivali [[ateizam|ateist]]ima, bezbožnicima, zbog njihova odbijanja da poštuju rimske [[bogovi|bogove]] i da se klanjaju [[idol]]ima.
Prvi velik progon kršćana je započeo pod carem [[Neron]]om ([[54.]] – [[68.]]). Godine [[64.]] je izbio velik požar u Rimu. Neron je za podmetanje požara, koji je uništio velik dio grada, optužio kršćane i započeo progone protiv njih. Za vrijeme tog progona Kristovi sljedbenici su razapinjani na [[križ]], bacani u [[Tiber]] i predavani divljim [[životinja]]ma u [[amfiteatar|amfiteatru]], radi uveseljavanja rimskih građana. Među tim prvi mučenicima nalazili su se i apostoli Petar i Pavao. Mnogi kršćani su tad bili razapeti i živi spaljeni u Neronovu [[vrt]]u, kao ljudske buktinje, o čemu piše [[Tacit]] u svojima ''Analima''.
Poslije kratka razdoblja zatišja počeli su novi progoni, za vrijeme cara [[Domicijan]]a ([[81.]] – [[96.]]). Nove veće progone pokrenuo je car [[Marko Aurelije]] ([[161.]] – [[180.]]), vladar "filozof", pod utjecajem antikršćanski nastrojenih [[stoici|stoika]]. Car [[Septimije Sever]] ([[193.]] – [[211.]]) je također bio velik progonitelj kršćana, a [[Aleksandar Sever]] ([[222.]] – [[235.]]) prvi je rimski car koji je pokazao blagonaklonost prema kršćanima.
Ponovne surove progone kršćana pokrenuli su i [[Maksimin Tračanin]] ([[235.]] – [[238.]]), [[Decije]] ([[249.]] – [[251.]]), [[Valerijan (car)|Valerijan]] ([[253.]] – [[260.]]) Ali najveće progone kršćanstvo je doživjelo za vrijeme [[Dioklecijan]]a ([[284.]] – [[311.]]) i njegovih suvladara, naročito [[Galerije|Galerija]] ([[305.]] – [[311.]]) i [[Maksimijan]]a ([[286.]] – [[305.]]). Po svojem obimu i divljaštvu to je bio najžešći progon koji je rimska država pokrenula protiv kršćana. Država je pokrenula sve svoje institucije da iskorijeni i uništi tu vjeru.
Ipak, uvidjevši svu besmislenost i uzaludnost progona kršćana, car Galerije je sa samrtničke postelje izdao edikt o prekidu progona, pod uvjetom da kršćani budu lojalni državi i da se mole svojem Bogu za cara.
Međutim iako u manjem intenzitetu, progoni kršćana su i dalje nastavljeni, posebno u udaljenim krajevima Carstva. Tako je bilo npr. za vrijeme cara [[Licinije|Licinija]] ([[308.]] – [[324.]]).
== Milanski edikt ==
{{glavni|Milanski edikt}}
Početkom 4. stoljeća rimski car [[Konstantin Veliki]] ([[306.]] – [[337.]]) je legalizirao kršćanstvo [[zakon]]skim aktom poznatim kao ''[[Milanski edikt]]'', koji je proglašen u Mediolanu (današnji [[Milano]]) [[313.]] godine. Njime je proglašena vjerska ravnopravnost i prestanak gonjenja kršćana, kojima je dozvoljeno da javno ispovijedaju svoju vjeru, a da za to ne snose nikakve posljedice. U ediktu se, između ostaloga, kaže:
{{citiranje|Odlučili smo dozvoliti i kršćanima i svima drugima slobodu izbora i da slijede vjeru koju sami žele ... i da ne treba apsolutno nitko odbijati pravo kršćana da nasljeduju i izaberu pobožnost i vjeru kršćana.|''Milanski edikt''}}
Zakon nije samo zabranio progone kršćana, već naređuje da se vrati imovina svima onima kojima je po toj osnovi bila oduzeta, što uključuje i imovinu koja je pripadala Crkvi. U to vrijeme se podižu i prve kršćanske crkve – kršćanske [[bazilika|bazilike]]. Posljednjih godina prije smrti sam Konstantin je naredio gradnju crkve Svetih apostola u [[Carigrad]]u, na jednom uzvišenju koje nadvisuje cijeli grad.
== Prvi ekumenski sabor ==
{{glavni|Prvi nicejski sabor|Nicejsko vjerovanje}}
Car Konstantin ubrzo nakon priznavanja kršćanstva saziva prvi [[ekumenski sabor|ekumenski (sveopći) sabor]], koji je imao cilj riješiti sukobe između raznih struja u okviru kršćanstva. Sabor je održan u Niceji, u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], tijekom svibnja i lipnja [[325.]] godine, u raskošnim dvoranama carskog dvora, a car je osobno njime predsjedavao.
== Državna religija ==
Kršćanstvo [[387.]] godine postaje i državna religija Rimskog Carstva, a sve ostale vjere i [[kult]]ovi bivaju zabranjeni. Tada počinju nicati crkvene građevine u Rimu, Carigradu, Jeruzalemu itd. Također dolazi i do progona svih nepravovjernih struja u okviru kršćanstva.
Godine [[391]]. car [[Teodozije I.]] naređuje uništavanje svih poganskih hramova i tada kršćani na čelu s [[Teofil Aleksandrijski|Teofilom]] spaljuju [[Aleksandrijska knjižnica|Aleksandrijsku knjižnicu]] (tj. ono što je od nje ostalo, jer ju je svojedobno već spalio [[Cezar]], a potom i [[Aurelijan]]).<ref>Navedeno prema: Knjižnica Nag Hammadi, Hrvatsko izdanje, Biblioteka Svjetlost, Predgovor Jamesa Robinsona</ref>
{{Portal Kršćanstvo}}
== Napomene ==
Line 25 ⟶ 86:
== Povezani članci ==
*[[Ranokršćanska umjetnost]]
*[[Kršćanska crkva]]
==Literatura==
* Berard, Wayne Daniel. ''When Christians Were Jews (That Is, Now)''. Cowley Publications (2006.) ISBN 1-56101-280-7
* Boatwright, Mary Taliaferro & Gargola, Daniel J & Talbert, Richard John Alexander. ''The Romans: From Village to Empire''. Oxford University Press (2004.) ISBN 0-19-511875-8
* Dauphin, C. "De l'Église de la circoncision à l'Église de la gentilité – sur une nouvelle voie hors de l'impasse". [http://198.62.75.1/www1/ofm/sbf/SBFla93.html ''Studium Biblicum Franciscanum. Liber Annuus XLIII''] (1993.)
* Dunn, James D. G. ''Jews and Christians: The Parting of the Ways'', A.D. 70 to 135. Pp 33–34. Wm. B. Eerdmans Publishing (1999.) ISBN 0-8028-4498-7
* Ehrman, Bart D. ''Misquoting Jesus: The Story Behind Who Changed the Bible and Why''. HarperCollins (2005.) ISBN 0-06-073817-0
* Endsjø, Dag Øistein. ''Greek Resurrection Beliefs and the Success of Christianity.'' New York, Palgrave Macmillan (2009.)
* Esler, Phillip F. ''The Early Christian World''. Routledge (2004.) ISBN 0-415-33312-1.
* Harris, Stephen L. ''Understanding the Bible''. Mayfield (1985.) ISBN 0-87484-696-X
* Hinson, E. Glenn ''The Early Church: Origins to the Dawn of the Middle Ages''. Abingdon Press (1996.) ISBN 0687006031
* Hunt, Emily Jane. ''Christianity in the Second Century: The Case of Tatian''. Routledge (2003.) ISBN 0-415-30405-9
* Keck, Leander E. ''Paul and His Letters''. Fortress Press (1988.) ISBN 0-8006-2340-1
* Pelikan, Jaroslav Jan. ''The Christian Tradition: The Emergence of the Catholic Tradition (100-600)''. University of Chicago Press (1975.) ISBN 0-226-65371-4
* Pritz, Ray A., ''Nazarene Jewish Christianity From the End of the New Testament Period Until Its Disappearance in the Fourth Century''. Magnes Press – E.J. Brill, Jerusalem – Leiden (1988.)
* Richardson, Cyril Charles. ''Early Christian Fathers''. Westminster John Knox Press (1953.) ISBN 0-664-22747-3
* Stark, Rodney. ''The Rise of Christianity''. Harper Collins Pbk. Ed edition (1997.) ISBN 0-06-067701-5
* Stambaugh, John E. & Balch, David L. ''The New Testament in Its Social Environment''. John Knox Press (1986.) ISBN 0-664-25012-2.
* "Tabor", James D. [http://www.religiousstudies.uncc.edu/JDTABOR/ebionites.html] "Ancient Judaism: Nazarenes and Ebionites"], ''The Jewish Roman World of Jesus''. Department of Religious Studies at the University of North Carolina at Charlotte (1998.)
* Taylor, Joan E. ''Christians and the Holy Places: The Myth of Jewish-Christian Origins''. Oxford University Press (1993.) ISBN 0-19-814785-6
* Thiede, Carsten Peter. ''The Dead Sea Scrolls and the Jewish Origins of Christianity''. Palgrabe Macmillan (2003.) ISBN 1-4039-6143-3
* Valantasis, Richard. ''The Making of the Self: Ancient and Modern Asceticism''. James Clarke & Co (2008.) ISBN 978-0-227-17281-0 [http://www.lutterworth.com/jamesclarke/jc/titles/makingof.htm]
* White, L. Michael. ''From Jesus to Christianity''. HarperCollins (2004.) ISBN 0-06-052655-6
* Wright, N. T. ''The New Testament and the People of God''. Fortress Press (1992.) ISBN 0-8006-2681-8
* Wylen, Stephen M. ''The Jews in the Time of Jesus: An Introduction''. Paulist Press (1995.) ISBN 0-8091-3610-4
==Vanjske poveznice==
*http://www.earlychristians.org/
*
*
*http://www.ccel.org/
*http://www.earlychurchtexts.com
*http://www.plough.com/ebooks/earlychristians.html
*[http://www.newadvent.org/fathers/ ''Catholic Encyclopedia: The Fathers of the Church'']
*http://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/religion/first/
*[http://department.monm.edu/classics/Speel_Festschrift/sundbergJr.htm ''The Old Testament of the Early Church'', Revisited, Albert C. Sundberg Jr.]
*http://www.religiousstudies.uncc.edu/JDTABOR/indexb.html
| |||