|
== Povijest ==
PočetciPočeci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični su primjeri indijski gramatičar Panini, [[Platon|Platonov]] dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatika koji su usredotočili svoj interes za strukturu jezika ponajviše na raščlani islamskog svetoga teksta, Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura postoji u većoj ili manjoj mjeri izražen interes za ustroj i podrijetlo jezika, suvremeno jezikoslovlje vuče korijen iz europske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]]. Stave li se na stranu izvanjezični motivi srednjovjekovnih i renesansnih jezikoznanaca (želja za "otkrićem" jezika ''Adama i Eve'', razne modernom čovjeku strane i bizarne ideje), činjenica je da razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadnoga kruga, potječu iz doba pred 500-700 godina. Tada se i oblikovala [[filologija]] (doslovno - ''ljubav prema riječi''), disciplina koja se sada različito interpretira, no koja bijaše jezikoslovljem onoga doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj., ne govornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeća]] su bili [[Alexander von Humboldt]], [[Franz Boas]], [[Max Müller]], te niz drugih jezikoslovaca koji su postavili temelje komparativnom izučavanju jezika - napose [[Indoeuropska jezična porodica|indoeuropskih]], kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neeuropskih uljudbenih krugova. Koncem 19. stoljeća je dominirala škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zabacila povijesnu dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorni ostvaraj u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, napose [[August Leskien]], igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma "srpskohrvatskoga" jezika.
Suvremeno jezikoslovlje počinje djelovanjem švicarskoga jezikoznanca [[Ferdinand de Saussure|Ferdinanda de Saussurea]]. De Saussure je utemeljio jezikoslovlje kao znanost, postavio osnovne ideje po kojima se razlikuje od starije filologije (npr. razlikovanje ''dijakronije'' od ''sinkronije'', ili prijašnjeg, povijesnog oblika jezika od modernoga; jezik kao sustav i skup znakova)- dakle, razvio je apstraktni metodološki aparat za proučavanje jezika kao fenomena ljudskog postojanja. Iako je djelovao prije [[Prvi svjetski rat|1. svjetskoga rata]] i za života objavio vrlo malo, njegovi učenici su skupili de Saussureove glavne spise s predavanja i izdali ih u knjizi naslova "Tečaj općeg jezikoslovlja" (''"Cours de linguistique générale"'', [[1916]].) - zasigurno najvažnijoj jezikoslovnoj knjizi uopće. Sa švicarskim jezikoslovcem počinje i prevladavajuća struja u jezikoslovlju 20. stoljeća, strukturalizam ili strukturalno jezikoslovlje. Strukturalizam su još više razvili "Pražani", tj. uglavnom ruski emigranti u Pragu poslije boljševičke revolucije, među kojima se ističu osnivač fonologije [[Nikolaj Trubeckoj|grof Trubeckoj]] i svestrani [[Roman Jakobson]]. U [[1960-ih|šezdesetima]] se istaknuo američki jezikoslovac [[Noam Chomsky]], s radovima kojima je pokušao naći opće zakone sintakse i, čak, [[Univerzalna gramatika|univerzalnu gramatiku]] koja bi bila, po njegovim spekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića.
|
