|
[[bs:Aladža džamija]]
[[sh:Aladža]]
Prema legendi, Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz
Vakufa, sela kod Čelebića. Kada je odrastao i ojačao, zaželio je da ode
u svijet, ali roditelji su bili protiv toga da ide. Nakon jedne prepirke sa
ocem i majkom, Hasan je odlučio da pođe. Otišao je u carski grad,
prijavio se sultanu i u Carigradu završio nauke s najboljim ocjenama te
postao kod cara najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujući u
njegovu učenost i poštenje, sultan ga je vodio po vojnama, pa je Hasan,
ratujući na strani cara, stekao veliko bogatstvo. Kada je prošlo deset
godina, zamoli Hasan sultana da mu dopusti da se vrati kući, kako bi
vidio roditelje, a sultan mu sve to odobri i dade mu ferman da može u
Foči napraviti džamiju, te Hasan pođe na put i ponese sa sobom puna tri
ćemera blaga. Idući putem, uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke
lance, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga odvedu u han, gdje svi
zanoćiše. Kad se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouči jednu molitvu,
i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri
ćemera blaga, uzjaše konja i dođe sretno u Foču.
Kada je stigao u polje na desnoj obali Ćehotine, nađe svoju staru
majku gdje suši rublje na suncu. On je upita koja je, a ona mu kaže i
počne pričati kako je imala sina jedinca, Hasana, te da se jednom s njim
svadila, pa joj sin pobjegao u vilajet, tako da ga više nikada nije vidjela,
niti čula za njega.
Hasan je upita:
- Bi li mogla poznati svoga sina?
Ona mu odgovori:
- Sin mi je na ruci imao madež, te bih ga po tome mogla poznati.
Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita
može li sada poznati sina. Prepoznavši svoga jedinca, majka od radosti
dušu ispusti.
Na tom mjestu Hasan Nazir počne graditi džamiju.
Dobavio je neimare iz Azije, te se s njima uputi u selo Vikoč da
traži majdan kamena. Kada su došli u Vranglove, zakonačili su kod
Vranjače, pod stijenom Sokolicom. Sred noći, pola sata od mjesta gdje
su zakonačili, odlomi se stijena i svi se iz sna probudiše i jako uplašiše.
Glavni neimar umiri ostale te im reče:
- Ne bojte se, napravit će se džamija. Eno tamo, gdje se otkinula
stijena, Bog nam je dao i pokazao majdan.
Kada je svanulo, odoše pod onu stijenu gdje se kamen srušio, pa
tu nađoše odvaljeno kamenje veliko kao kuće. Tu neimari počeše tesati
one visoke stubove, što stoje prije ulaza u Aladžu. Gradnja džamije tako
je napredovala da je Hasan Nazir pozvao glavnoga neimara i rekao mu
da počne već i kube praviti. Neimar-baša na to izmjeri duvarove, dade
jednu mjeru hair-sahibiji Hasanu Naziru, a drugu uzme sebi, te uteče
ispred Nazirovih očiju. Krio se od njega cijelu godinu. Hasan Nazir bio
je ljut na neimara koji se toliko dugo krio, a bez njega džamiju nije
mogao dogotoviti.
Kada se neimar, nakon godinu, vratio, Hasan ga je htio ubiti.
Neimar mu je na to kazao da malo stane i da mu dade onu mjeru koju
mu je uručio prije godinu, a izvadi i on mjeru koju je kod sebe zadržao.
Potom uzme da izmjeri duvarove džamije. Kada je izmjerio, pokazalo
se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se toliko, za godinu, sleglo
kamenje. I neimar reče Hasanu Naziru:
- Da sam onda po tvojoj zapovijedi kube na duvarove metnuo,
džamija bi se srušila za malo godina. A sada kada metnem kube,
smijem se zakleti da će taman do Kijameta stajati džamija a da joj ništa
neće faliti.
Hasan Nazir je vidio da neimar ima pravo, pa mu oprosti što se
cijelu godinu od njega skrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga obdari. I
gradnja džamije bi završena.
Kada je završavana ova najljepša džamija, Hasanu Naziru je
poginuo sin Ibrahim i on je toliko bio pogođen ovom smrću da je turbe
sagrađeno za sebe, dao mrtvome sinu.
Na nišanu turbeta uklesan je natpis u 16 četvernih polja, pismom
lijepi nesh:
"Umro je pomilovani, pokojni, sretni šehid, Ibrahim-beg, sin
Hasana Čelebi Nazira. Neka Bog oprosti grijehe njemu i njegovim
roditeljima. Početkom džumadel-ahira, devet stotina godina po hidžri
Vjerovjesnika. Ibrahim je umro u borbi, vojnom pohodu. Sretni šehid. "
Putopisac Evlija Čelebi 1664. godine kod ulaza u Aladžadžamiju
zapisao je:
"Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto još
nisam vidio..." (ŽRTVOVANJE VUKU - MIRSAD SINANOVIĆ)
| 