Razlika između inačica stranice »Đuro Daničić«

Dodano 26 bajtova ,  prije 9 godina
bez sažetka
'''Đuro Daničić''' ([[Novi Sad]], [[4. travnja]] [[1825]]. - [[Zagreb]], [[17. studenog]] [[1882]].), [[Srbija|srpski]] jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf.
 
== Životopis ==
Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom ''Đorđe Popović'', promijenio je ime u Đuro Daničić po [[Senj|senjskom]] [[Uskoci|uskoku]], junaku iz narodne pjesme. Kao student [[Filologija|filologije]] u [[Beč|Beču]] pomaže [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] u prevođenju ''Novog Zavjeta'', 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa. Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850, ''Srpska sintaksa'', 1858, ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872, ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874, ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876, ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.
 
Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom ''Đorđe Popović'', promijenio je ime u Đuro Daničić po [[Senj|senjskom]] [[Uskoci|uskoku]], junaku iz narodne pjesme. Kao student [[Filologija|filologije]] u [[Beč|Beču]] pomaže [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] u prevođenju ''Novog Zavjeta'', 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa. Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850., ''Srpska sintaksa'', 1858., ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872., ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874., ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876., ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.
Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi [[Vatroslav Jagić]]. Godine 1857. Daničić objavljuje tekst ''Razlike između ezika Srbskog' i Hrvatskog'' (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s [[Čakavsko narječje|čakavskim narječjem]] (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove [[Hanibal Lucić|Lucića]], [[Petar Hektorović|Hektorovića]] i još neke pretežito čakavske jezične spomenike)- dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom ''Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika'', 1867 u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika [[HAZU]] (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».
 
Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi [[Vatroslav Jagić]]. Godine 1857. Daničić objavljuje tekst ''Razlike između ezika Srbskog' i Hrvatskog'' (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s [[Čakavsko narječje|čakavskim narječjem]] (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove [[Hanibal Lucić|Lucića]], [[Petar Hektorović|Hektorovića]] i još neke pretežito čakavske jezične spomenike)- dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom ''Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika'', 1867. u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika [[HAZU]] (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».
Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana karadžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga sudca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od [[Vuk Karadžić|Karadžića]]) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su ''Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III.'', 1863-4, ''Teodosije: Život sv. Save'', 1860, ''Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save'', 1865, ''Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih'', 1866.
 
Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana karadžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga sudca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od [[Vuk Karadžić|Karadžića]]) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su ''Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III.'', 1863-4, ''Teodosije: Život sv. Save'', 1860., ''Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save'', 1865., ''Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih'', 1866.
 
Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku [[Kajkavsko_narječje|kajkavsku]] i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga [[Srpskohrvatski_jezik|hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva]] koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, [[Tomislav Maretić|Tome Maretića]], koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost.