Serapis: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: sh:Serapis |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Serapis.JPG|mini||230px|Rimska uljanica s prikazom Serapisa, 2. st., [[British Museum]]]]
'''Serapis''' je grčko-egipataski bog, izmišljen početkom 3. st. pr.
==Nastanak i širenje kulta==
[[Datoteka:Osiris-Apis MGEg Inv22847-9.jpg|thumb|170px|Serapisov "predak" Osorapis, [[Vatikanski muzeji]]]]
O tome piše [[Plutarh]] u spisu O Izidi i Ozirisu. Iz njegovih se redaka može zaključiti da je Serapis bio sinkretičko božanstvo, stvoreno suradnjom delfijskog svećenika Timoteja i egipatskog svećenika Maneta. Njih dvojica su po želji Ptolomeja I. osmislili i uobličili ekumenski kult koji je trebao privlačiti kako
Tek kada su Izidu počeli smatrati Serapisovom ženom, jer je ona izvorno bila suprugom Ozirisa kojeg je Serapis kroz Osorapisa apsorbirao, njegov se kult počeo širiti među Egipćanima svih slojeva, pa i među robovima. Takvo povezivanje božanstava bliskih kultnih osobina ima u Egiptu dugu tradiciju koja se očitovala u štovanju trijada, koje su smatrane temeljem sveukupnosti božanskih moći. Treći član te tzv. aleksandrijske trijade bio je [[Harpokrat]] (Horus dijete). Centar Serapisova bogoštovlja i aleksandrijske trijade bio je Veliki serapej, koji je u Kanopu na Nilu - u blizini [[Aleksandrija|Aleksandrije]] - podigao Ptolomej III. Ondje su mnogi hodočasnici čekali noć kako bi im se bog ukazao u snu, te ih ozdravio. Kultni je prikaz izradio je [[Brijaksid]], vjerojatno unuk slavnoga graditelja [[Mauzolej]]a. Veliki sjedeći kip stopio je odlike Zeusa i Hada; glava je bila bradata i dobroćudnog izgleda, okrunjena kalathosom, a kraj Serapisovih nogu je sjedio [[Kerber]]. [[Klement Aleksandrijski]]
==Serapisov kult u Rimu==
Kult se morem ubrzo proširio i do južne Italije. Godine 105. pr.
Međutim, kada je [[Tiberije|Tiberija]] koji je prezirao egipatske kultove, u upravljanju Carstvom naslijedio [[Kaligula]], koji je u Egiptu, na posjedima svoje bake proveo djetinjstvo i ranu mladost, dolazi do radikalnog zaokreta. Kaligula, i sam odgojen u mističnom istočnjačkom duhu, slijedi osjećaje naroda i 38. godine na Marsovu polju gradi veliki hram Izide i Serapisa, kojeg je [[Domicijan]], Kaligulin duhovni nasljednik, raskošno ukrasio, a božanski par dao prikazati na novcu.
==Serapisov kult u rimskoj Panoniji==
Nekako istodobno, slično je duhovno ozračje zahvatilo i [[Panonija|Panoniju]]. Polazište legija pri osvajanju ove provincije bila je jadranska luka [[Akvileja]], u kojoj je kult Izide, zaštitnice pomoraca, bio vrlo jak. Stoga se moglo i očekivati da će upravo jedan Akvilejac pripomoći stasanju egipatskog bogoštovlja u Panoniji. Bio je to Barbije, pripadnik akvilejske trgovačke obitelji. On je u funkciji provincijskog pontifeksa u [[Savarija|Savariji]] podigao oltar "slavnoj Izidi". Savarija je bila najstariji i najveći izidinski centar Panonije, a taj je primat zadržala i kasnije. Ipak, izidina svetišta (izeji) su podizani i drugdje. Tako onaj u [[Petovij]]u sa sigurnošću možemo datirati u prvu polovicu 2.
Najstariji spomenici koji svjedoče o Serapisovu bogoštovlju u Panoniji potječu iz druge polovice 1. st. Početkom 2. st. car [[Hadrijan]], koji je bio naklonjen egipatskim kultovima, podiže u svojoj vili u Tiburu veličanstveni serapej, ostatci kojeg i danas zadivljuju posjetitelje. Isto je stoljeće diljem Carstva bilo razdoblje vrhunca Izidina bogoštovlja. Na njega tek početkom 3. st. počinje bacati sjenu kult njenog božanskog supruga Serapisa koji je tada, zbog naklonosti careva severske dinastije, izbio u prvi plan. Tada mu je u Rimu, na Kvirinalu podignut veliki hram s posvetom SERAPIDI DEO [SANCTO ili INVICTO], a u Panoniji započinje nagli procvat izrade monumentalnih samostojećih kruništa na plinti, sa Serapisovim likom među lavovima. Ti su se spomenici tijekom 2. st. postupno razvili iz kruništa stela, na kojima su se još u 1. st. pojavili u formi akroterija. Kruništa na plinti su, kako to pokazuje tzv. Orfejev spomenik iz Ptuja, u početku i dalje bila klesana iz istoga kamenog bloka iz kojega i stela, ali se vjerojatno u 2. st. osamostaljuju, te se u tom, samostojećem obliku, počinju upotrebljavati i za ukrašavanje grobnica.
|