Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru: razlika između inačica

Nastojanjem apostolskoga vikara [[biskup]]a [[Anđeo Kraljević|Anđela Kraljevića]], franjevca, u Mostaru je 7. ožujka [[1866.]] počela gradnja stolne ili katedralne crkve ''(templum cathedrale)'' [[apostolski prvaci|apostolskih prvakâ]] svetoga [[Sveti Petar|Petra]] i [[Sveti Pavao|Pavla]], dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva<ref>Usp. ''Schematismus topographico-historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873.'', Mostar, 1873., str. 129-130.</ref> i blagoslovljena [[1872.]]. Uz nju je [[1873.]] podignut "prostran i udoban župni stan".<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Spomenica 50-godišnjice hercegovačke franjevačke Redodržave'', Mostar, 1897., str. 76.</ref>

SpomenutaOva prva mostarska [[stolnica]] ili [[katedrala]] pripojena je [[1890.]] pripojena mostarskomu franjevačkom [[samostan]]u ate je istodobno služinastavila službu i kao [[župa|župna crkva]] i kao stolna crkva. Bilo je u to doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa [[Paškal Buconjić|Paškala Buconjića]], franjevca, ([[1880.]]--[[1910.]]), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom [[1890.]] i [[1891.]], i opskrbio potrebnim.<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Biskup fra Paškal Buconjić. Prigodom 30 godina biskupovanja, 1880-1910.'', Mostar, 1910., str. 19-20; Dominik Mandić, »Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru«, u: ''Stopama Otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine'', Mostar, 1934/1935., str. 19-21.</ref> aInače, samto je u Mostaru sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća bile i jedina crkva na raspolaganju mostarskim katolicima. A kako ni jedan biskup u redovitim prilikama ne može vršiti svoju službu bez vlastite crkve, niti biskupija može biti bez crkve matice, biskup [[Paškal Buconjić|Paškala Buconjića]] je pribavio zemljište za novu biskupsku crkvu, u predjelu grada tada zvanom Guvno, a danas Rondo, odnosno Trg hrvatskih velikana.

Pribavljeno zemljište – dijelom poklonjeno, a dijelom kupljeno, sastavljeno od dviju katastarskih čestica s površinom od 3.754 četvornih metaram2 i s površinom od 4.684 četvornih metaram2, ukupne površine 8.388 četvornih metaram2 – uknjiženo je na [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjsku biskupiju]].Usp. ''Zemljišno-knjiški uložak katastarske općine Mostar: katastarska čestica br. 408 i 406/12''. Biskup je pribavio i oko 5 vagona kreča, koji je na gradilištu stajao preko 40 godina. Novi biskup [[Alojzije Mišić]], franjevac, (1912-1942), mislio je na gradnju, te je na gradilište dao složiti preko 250 četvornih metara tesanoga kamena.

Kada je [[1942.]] preuzeo biskupiju, [[biskup]] [[Petar Čule]] se je odmah zbog gradnje obratio tada poznatim arhitektima. Čak je i glasoviti hrvatski umjetnik [[Ivan Meštrović]] bio sam ponudio da će izraditi idejnu skicu nove crkve. Sve te dobre namjere propadoše zbog Drugoga svjetskog rata i poratnih neprilika, koje su slijedile. Naime, jugoslavenske su komunističke vlasti u travnju [[1948.]] biskupa uhitiše te ga u srpnju te iste godine osudiše na 11 i pol godina stroge tamnice. Zasušnjivši pastira, Gradske vlasti, Gradski narodni odbor, dadoše se na posao te zaplijeniše spomenuto zemljište i dadoše ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture<ref>Usp. ''Gradska eksproprijaciona komisija'', br. 48.440/48., od [[22. ožujka]] [[1949.]] i br. 4.689/54., od [[25. kolovoza]] [[1955.]]</ref>, i to je danas Hrvatski dom [[herceg]]a [[Stjepan Kosača|Stjepana Kosače]]. I nije to bilo jedino što oteše i otuđišeprisvojiše. Biskupov delegat [[mons.]] [[Andrija Majić]] ništa nije mogao učiniti, jer mu jugoslavenske komunističke vlasti nisu niti odgovarale na prigovore i tužbe. I dok je ležao u tamnici biskup misli na gradnju svoje crkve te čak od najodgovornijega za jugoslavenske komunističke progone, koji je bio iznad svega i svakoga, [[Tito|Tita]], smjelo traži da se oduzeto zemljište vrati ili da se biskupiji dade u zamjenu drugo iste veličine i odgovarajućega položaja i kakvoće, ali bez uspjeha.

Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom [[1957.]], biskup tek početkom [[1958.]] preuzima upravu biskupije i ne prestaje tražiti da se riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Prvi pisani zahtjev podnio je [[24. listopada]] [[1959.]], ali na nj, u duhu ondašnjega vremena i postupaka prema [[Katolička Crkva|Katoličkoj Crkvi]], nije nikada dobio odgovora. Opet razgovara i pregovara s komunističkim čelnicima te mu je tek [[30. lipnja]] [[1967.]] bilo moguće predati novi zahtjev. Kada je sve krenulo s mrtve točke, u pregovorima mu je rečeno da će mu biti dano zemljište biskupove bašče, oduzeto [[1948.]] zajedno s drugim biskupijskim dobrima, uključujući i spomenuto zemljište na Guvnu, odnosno Rondou, namijenjeno za stolnu crkvu. Ne imajući drugoga izlaza, biskup pristaje te konačno [[17. prosinca]] [[1971.]] Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije. U ožujku je [[1973]] odobren idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom. Građevinska dozvola stiže [[22. travnja]] [[1974.]] te [[9. studenoga]] [[1975.]] biskup Petar, položivši kamen temeljac, blagoslivlje temelje buduće crkve, koju svaki biskup i svaka biskupija moraju imati, to jest crkve matice, što je po svojoj naravi svaka [[stolnica|stolnice]] ili [[katedrala|katedrale]].</ref>Usp. ''Glas koncila'', katolički dvotjednik, god. 15. (1976.), br. 24, str. 14.</ref>