Prije eksploatacije energije iz LNG-a potrebno ga je zagrijati tako da postane upotrebljiv za kuhanje, grijanje te proizvodnju električne energije.
Nakon primanja u terminalu LNG se obično prebacuje u izolirane spremnike konstruirane specijalno za spremanje LNG-a. Ti spremnici moraju održavati nisku temperaturu tekućine i moraju minimizirati količinu isparenog plina. Ovo isparivanje je obavezno jer bi u protivnom tlak i temperatura u spremniku rasli. Temperatura unutar spremnika će ostati nepromijenjena ako se pritisak regulira ispuštanjem plinske pare. Ispušteni plin se može skupljati i koristiti kao gorivo u pogonu za pretovar i spremanje LNG-a. Tankeri koji prevoze LNG mogu taj ispušteni plin koristiti kao gorivo. Iako spremnici plina mogu biti i na površini, najčešće se koriste podzemni spremnici koji moraju zadovoljavati dvije osnovne karakteristike: moraju čuvati LNG za buduću upotrebu i moraju imati dobar sustav otpreme plina (ventili, kompresori…). [[Prirodni plin]] se često sprema u obliku LNG-a i u udaljenim postrojenjima, a ne samo na terminalima.
Najveći izvoznici ukapljenog prirodnog plina su zemlje koje naravno imaju najveće rezerve tog plina. To su Alžir, Australija, Indonezija, Libija, Malezija, Nigerija, Oman i Katar.
U svijetu trenutno postoji 40 LNG terminala namijenjenih primanju plina. Trenutno LNG uvoze Japan, Južna Koreja, Sjedinjene Američke Države i nekoliko Europskih država. Europske države koje imaju terminale za ukapljeni plin su Portugal, Španjolska, Francuska, Belgija, Italija, Grčka, a jedan terminal je izgrađen i u europskom dijelu Turske. Najveći uvoznik LNG-a u EU je Španjolska.
