Umjetnički aktivizam: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 14:
Duh šezdesetosme i njegova radikalna kritika društvenih odnosa, preko tradicije angažirane umjetnosti, kada se težište prebacuje s estetskih na etičke aspekte umjetničkih djela, koja je u Hrvatskoj od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća živjela s umjetnicima i grupama koje se danas navodi pod imenom ''Nova umjetnička praksa'' (poput ''Grupe šestorice'', [[Boris Bućan|Borisa Bućana]], Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, [[Sanja Iveković|Sanje Iveković]], [[Dalibor Martinis|Dalibora Martinisa]], Dejana Jokanovića, Jagode Kaloper i dr.) te s feministički motiviranim umjetničkim praksama (prije svega s umjetnicama kao što su [[Sanja Iveković]] i Vlasta Delimar) važan je i djelotvoran i u umjetničkom aktivizmu od 1990. do danas. Neka obilježja ''Nove umjetničke prakse'', poput kontekstualiziranja svakodnevice<ref name="svakodnevnice">kontekstualizirana, odnosno sagledana unutar društveno-političkih struktura i ekonomskog sistema, naturaliziranih i represivnih normativnih vrijednosti koje se podvrgava kritici</ref> , izazivanja reakcija javnosti, netrajnosti<ref name="netrajnosti">Davor Matičević u članku Zagrebački krug (u Dokumenti 3-6, Nova umjetnička praksa 1966.-1978., uredio Marijan Susovski) govori o akcijama „gdje nakon izvedbe original više ne postoji a dokumentacija ga djelomično nadoknađuje“ (str. 24).,</ref>nekonvencionalnih mjesta izlaganja (za aktivističku umjetnost gotovo uvijek je to javni prostor!), itd. obilježja su i umjetničkog aktivizma.
Od godine 1990. do 2010. u lokalnom kontekstu moglo bi se govoriti o dva smjera kojima teče umjetnički aktivizam. Prvi, dugotrajniji, jest onaj vezan uz feminizam. 70-ih godina 20. stoljeća sa Sanjom Iveković i Vlastom Delimar bio je temeljen na prokazivanju i raskidu s tabuima i stereotipima vezanima uz žensko tijelo i njihovim kodifikacijama u ulogama i očekivanjima od strane patrijarhalnog društva. Kasnije se razvijao onako kako se razvijala feministička teorija i njena recepcija kod nas (što znači, ukratko, od kritike patrijarhalnog diskurza, tj. muške hegemonije nad svakodnevnim diskurzom, preko Judith Butler i destabilizacije identiteta potom nastavljajući se dalje putem kritike pretpostavljenih spoznajno – teorijskih „istina“ koji nisu niti van-povijesne niti pred-kulturne pa nazad do Foucaulta i njegove kritike odnosa moći bez kojeg se danas ne može kritički govoriti o rodnim, klasnim i rasnim identitetima). Drugi smjer umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj bio bi onaj strogo vezan uz društveno – političku stvarnost. Nakon akcije ''Knjiga i društvo 22%'' 1998. godine, veliki se broj umjetnika ([[Mladen Stilinović]], [[Tomislav Gotovac]], [[Sanja Iveković]], [[Siniša Labrović]], [[Igor Grubić]], [[Slaven Tolj]], [[Andreja Kulunčić]], [[Kristina Leko]], [[Sonja Gašperov]], [[Ksenija Turčić]], [[Sandra Sterle]], [[Nemanja Cvijanović]], [[Rafaela Dražić]], [[Marko Marković]],[[Iva Kovač]] da navedemo samo neke) sa svojim radovima direktno referira na veliku količinu problema društva u kojem živi.
Zadnju dekadu 20. st. obilježio je rat, a s njim aktivizam. Tijekom prve polovice devedesetih bio je orijentiran na antiratno i mirovno djelovanje, na anti ili alter – globalistički aktivizam, a polako se počeo oblikovati i rodni – gej, lezbijski, ''queer'' aktivizam, što se nastavilo do danas. Značajnu ulogu u promicanju općega aktivizma, pa i onog umjetničkog odigrale su civilne, nevladine udruge koje su se tada počele razvijati. Spomenimo kao prvu, ''Autonomnu žensku kuću'', kojoj je nakon nekoliko godina rada prijetilo zatvaranje na koje je Sanja Iveković reagirala radom ''Ženska kuća'', danas u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zahvaljujući civilnoj sceni koja se 90-ih godina gradila na otporu prema šovinizmu, nacionalizmu i sl. kasnije se razvila nezavisna kulturna scena snažnih afiniteta u glazbi i ostalim umjetnostima, u filozofskim i političkim konceptima.
==== Kulturne udruge ====
| |||